‘Lažne vijesti’ – kampanja koja se razbila o glavu onih koji su je i lansirali!

Samo 15 % birača Donalda Trumpa – a to je pola onih s pravom glasa u SAD-u – vjeruje medijima. To je čak 6 % manje nego tijekom predsjedničkih izbora. Nova studija Edelmana pokazuje da Amerikanci vjeruju medijima  – novinama i televiziji, internetskim portalima, radio stanicama – manje nego ikad u povijesti. I ne samo Trumpovi birači! Čak i među biračima Hillary Clinton – kojih je čak 57 % vjerovalo medijima prije izbora – povjerenje u medije je opalo na manje od 50 %. Možda i zbog razočaranja u izbornoj noći. Svi mediji su lagali javnost kako je pobjeda Hillary Clinton praktično sigurna, zato šok među onima koji su im vjerovali i bio toliki.

Kako je moguće da baš nitko više ne vjeruje medijima, da su oni posve izgubili vjerdostojnost među čitateljima? Da bi se na to odgovorilo, prvo se treba zapitati kako je moguće da u jednoj zemlji svi mediji koji nešto znače, sve TV stanice, budu protiv jednog kandidata, Trumpa, a on dobije izbore? Ili, kako je moguće da u jednoj drugoj zemlji svi mediji histerično napadnu referendum o braku, a velika većina birača se izjasni u korist definicije braka kao zajednice muškarca i žene?

Mediji šumom, narod drumom

Očito, mediji ne dijele iste poglede kao ljudi koji ih čitaju. Mediji bi trebali biti odraz stvarnog svijeta, oni bi ne samo trebali prenositi istinite i cjelovite činjenice, bez iskrivljavanja i prešućivanja onog što im ne odgovara. Oni to ne rade – objektivni, izbalansirani, neutralni mediji koji se drže samo činjenica su stvar prošlosti. Komercijalizacija i trend “infotainmenta”, spajanja informacija i zabave, je uništio tradicionalne medije koji su odražavali novinarsku etiku – i držali se, donekle, istine i činjenica.

Istina i činjenice se slabo prodaju. Ljudi puno više vole čitati ono što žele čitati – a tu ljudsku slabost mediji koriste. Korijen kvarenja medija i njihovog pretvaranja u ljevičarsko-liberalnu propagandu je dijelom u njihovoj snažnoj komercijalizaciji, ali dijelom je i nametnut od strane elita i establishmenta, koji preko medija žele spriječiti promjene koje bi povukle svijet u drugom smjeru od onog u kom ide već desetljećima, i koji očito nije rezultirao ničim dobrim za obične ljude. Oni danas žive gore nego njihovi roditelji, i misle da će njihova djeca živjeti gore nego oni. Njih ne zanima koje će WC-e smjeti koristiti transrodne osobe. A medije, uglavnom, kontroliraju ljudi koji ne dijele sudbinu običnih ljudi, već ljudi koji su dio globalnih elita, i oni štite njihove interese.

Medijii danas bez srama priznaju da se bave “kreiranjem mišljenja”, tzv. opinion-makingom. To nije posao medija! Njihov posao je da prenesu informaciju – ne da manipuliraju informacijama kako bi kod nekog stvorili željeno mišljenje o ovoj ili onoj pojavi! Bez medija, cijela LGBT-agenda ili pobačaj nikad ne bi imali nikakvu veću javnu podršku – jer su to stvari koje su ljudima same po sebi uglavnom odiozne. Zato je potreban medijski inženjering da bi se natjeralo ljude da vjeruju u stvari u koje ne bi vjerovali sami po sebi, i da podrže stvari koje ne bi podržali sami po sebi.

Mediji kao alat na izborima

To se koristi i u politici, kako bi izabran bio onaj kandidat koji odgovara istima onima koji kontroliraju medije. Tako se manipulira demokratskim procesima u korist bogatih i moćnih, a ljude se opet preko medija tješi time da su napredni ako podrže sve ono što im se servira, i da nije bitno to što su slobode na zapadu erodirale, od vjerskih sloboda do slobode udruživanja i slobode govora, niti to što svake godine sve teže spajaju kraj s krajem – bitno je ove godine u koji će zahod moći ići transrodne osobe, lani mogu li homoseksualci međusobno sklopiti brak, a na godinu tko zna što, možda se ponovo počne kroz medije, kao pred nekoliko desetljeća, gurati i pedofilija pod firmom “seksualnih prava djece”.

Mediji su tako, guranjem svog plana i programa, postigli to da i političari počnu gurati taj isti plan i program – ako nisu htjeli doći u nemilost medija. A mediji raspolažu moćnim oružjem, difamacijom. Ako se uhvate nekog i pokrenu kampanju protiv njega, krenu ga denuncirati – taj će sigurno stradati, mediji će mu namjestiti nekakav skandal, stvarni, iskonstruirani, ili posve izmišljeni, svejedno. Napravit će priču o kriminalu iz ničega. S druge strane, ako se radi o nekom iz stranaka poput “Pametno” ili  “Oraha”, mediji će stati na vašu stranu, zataškat će eventualni kriminal. Ako se netko usudi propitivati glasine o Hillary Clinton i kriminalu u njenom fondu, proglasit će ga fašistom i homofobom. Argumenti se tu ne koriste, već etikete i blaćenje osobe. Mediji se pritom ne pridržavaju nikakvih etičkih principa, već jednog koji je na njihovoj strani oslikavaju kao sveca, drugom crtaju Hitlerove brkove i Sotonine rogove. Ponekad i doslovno, kao u slučaju Novosti i Željke Markić.

Do sad su se svi političari zato uvijek ulagivali medijima, sve do Trumpa. On je promijenio odnos političara do medija. Nije ih ni pokušao pridobiti – od početka je krenuo na njih, i oni na njega. I unatoč tome što su svi mediji bili protiv njega, pobijedio. Ili upravo zato? Brojni Amerikanci smatraju da mediji lažu, da ne istražuju činjenice.

Trumpovi birači ne vjeruju medijima

Samo 15 % birača Donalda Trumpa – a to je pola onih s pravom glasa u SAD-u – vjeruje medijima. To je čak 6 % manje nego tijekom predsjedničkih izbora. To je logično, jer da vjeruju medijima koji pišu da je Trump Sotona ne bi glasali za njega. Nova studija Edelmana pokazuje da Amerikanci vjeruju medijima – novinama i televiziji, internetskim portalima, radio stanicama – manje nego ikad u povijesti. I ne samo Trumpovi birači! Čak i među biračima Hillary Clinton – kojih je čak 57 % vjerovalo medijima prije izbora – povjerenje u medije je opalo na manje od 50 %. Možda i zbog razočaranja u izbornoj noći. Svi mediji su lagali javnost kako je pobjeda Hillary Clinton praktično sigurna, zato šok među njenim biračima i je bio toliki.

Kako je moguće da baš nitko više ne vjeruje medijima, da su oni posve izgubili vjerdostojnost među čitateljima? Da bi se na to odgovorilo, prvo se treba zapitati kako je moguće da u jednoj zemlji svi mediji koji nešto znače, sve TV stanice, budu protiv jednog kandidata, Trumpa, a on dobije izbore? Ili, kako je moguće da u jednoj drugoj zemlji svi mediji histerično napadnu referendum o braku, a velika većina birača se izjasni u korist definicije braka kao zajednice muškarca i žene?

Očito, mediji ne dijele iste poglede kao ljudi koji ih čitaju. Mediji bi trebali biti odraz stvarnog svijeta, oni bi ne samo trebali prenositi istinite i cjelovite činjenice, bez iskrivljavanja i prešućivanja onog što im ne odgovara. Oni to ne rade – objektivni, izbalansirani, neutralni mediji koji se drže samo činjenica su stvar prošlosti. Komercijalizacija i trend “infotainmenta”, spajanja informacija i zabave, je uništio tradicionalne medije koji su odražavali novinarsku etiku – i držali se, donekle, istine i činjenica.

Istina i činjenice se slabo prodaju. Ljudi puno više vole čitati ono što žele čitati – a tu ljudsku slabost mediji koriste. Korijen kvarenja medija i njihovog pretvaranja u ljevičarsko-liberalnu propagandu je dijelom u njihovoj hiperkomercijalizaciji, ali dijelom je i nametnut od strane elita i establishmenta, koji preko medija žele spriječiti promjene koje bi povukle svijet u drugom smjeru od onog u kom ide već desetljećima, i koji očito nije rezultirao ničim dobrim za obične ljude. Oni danas žive gore nego njihovi roditelji, i misle da će njihova djeca živjeti gore nego oni. Njih ne zanima koje će WC-e smjeti koristiti transrodne osobe. A medije, uglavnom, kontroliraju ljudi koji ne dijele sudbinu običnih ljudi, već ljudi koji su dio globalnih elita.

Mediji danas bez srama priznaju da se bave “kreiranjem mišljenja”, tzv. opinion-makingom. To nije posao medija! Njihov posao je da prenesu informaciju – ne da manipuliraju informacijama kako bi kod nekog stvorili određeno mišljenje o ovoj ili onoj pojavi! Bez medija, cijela LGBT-agenda ili pobačaj nikad ne bi imali nikakvu veću javnu podršku – jer su to stvari koje su ljudima same po sebi uglavnom odiozne. Zato je potreban medijski inženjering da bi se natjeralo ljude da vjeruju u stvari u koje ne bi vjerovali sami po sebi, i da podrže stvari koje ne bi podržali sami po sebi.

To se koristi i u politici, kako bi izabran bio onaj kandidat koji odgovara istima onima koji kontroliraju medije. Tako se manipulira demokratskim procesima u korist bogatih i moćnih, a ljude se opet preko medija tješi time da su napredni ako podrže sve ono što im se servira, i da nije bitno to što su slobode na zapadu erodirale, od vjerskih sloboda do slobode udruživanja i slobode govora, niti to što svake godine sve teže spajaju kraj s krajem – bitno je ove godine u koji će zahod moći ići transrodne osobe, lani mogu li homoseksualci međusobno sklopiti brak, a na godinu tko zna što, možda se ponovo počne kroz medije, kao pred nekoliko desetljeća, gurati i pedofilija pod firmom “seksualnih prava djece”.

Difamacija kao oružje

Mediji su tako, guranjem svog plana i programa, postigli to da i političari počnu gurati taj isti plan i program – ako nisu htjeli doći u nemilost medija. A mediji raspolažu moćnim oružjem – difamacijom. Ako se uhvate nekog i pokrenu kampanju difamacije protiv njega – taj će sigurno stradati, mediji će mu namjestiti nekakav skandal, stvarni, iskonstruirani, ili posve izmišljeni, svejedno. Napravit će priču o kriminalu iz ničega. S druge strane, ako se radi o nekom iz stranaka poput “Pametno” ili “Oraha”, mediji će stati na vašu stranu, zataškat će eventualni kriminal. Ako se netko usudi propitivati glasine o Hillary Clinton i kriminalu u njenom fondu, proglasit će ga fašistom i homofobom. Argumenti se tu ne koriste, već etikete i blaćenje osobe. Mediji se pritom ne pridržavaju nikakvih etičkih principa, već jednog koji je na njihovoj strani oslikavaju kao sveca, drugom crtaju Hitlerove brkove i Sotonine rogove. Ponekad i doslovno, kao u slučaju Novosti i Željke Markić.

Do sad su se svi političari zato uvijek ulagivali medijima, sve do Trumpa. On je promijenio odnos političara do medija. Nije ih ni pokušao pridobiti – od početka je krenuo na njih, i oni na njega. I unatoč tome što su svi mediji bili protiv njega, pobijedio. Ili upravo zato? Trump je često ukazivao na razlike između onog što su govorile “ankete” i veličine svojih predizbornih skupova. Svojevremeno je pred velikim skupom na  Floridi rekao: “Mislite li da će i jedna TV kuća prikazati koliko vas je bilo?” CNN je uvijek snimao tako da se ne vidi koliko je stvarno bilo ljudi na njegovim skupovima! A jednako su snimali i one Hillary Clintnon – da se ne vidi koliko je sudionika malo. Treba li govoriti – zaradio je pljesak okupljenih. Mediji više nisu svete krave koje određuju tko smije biti izabran  a tko ne, a da im pritom nitko ne smije ništa.

Kad je Trump postao predsjednik, nastavio je rat protiv medija, proglasivši ih za “lažne vijesti” i zabranivši onima koji su predvodili kampanju laži ulazak u Bijelu kuću. To je izazvalo bijes medija. Kao što je izazvalo i bijes medija svojevremeno kod nas kad Željka Markić nije htjela novinare Indexa koji ju je sustavno blatio i grubo vrijeđao na svojoj presici. A zašto bi ih i pustio? Ima li neku moralnu obvezu prema njima?

Pojam “lažne vijesti” smislili su ti isti mediji i stratezi liberala u pokušaju da cenzuriraju internet, na kom postoji jako puno alternativnih izvora i gdje se preko raznih foruma i izravno od svjedoka s mjesta događaja može saznati puno toga što nikad ne bi našlo svoje mjesto u tradicionalnim medijima. “Lažne vijesti” je trebao biti izgovor da se zabrane ili etiketiraju kao izvor lažnih vijesti svi oni koji ne pušu u isti rog s velikim, etabiliranim medijima.

No to se pokazalo kao dvosjekli mač: Ti veliki mediji su previše puta ulovljeni u lažima, od svega što se događa u Siriji do anketa o Brexitu ili Donaldu Trumpu. Kampanja protiv “lažnih vijesti” je onima koji su je pokrenuli doslovce – eksplodirala u lice.