Mađarska revolucija 1956. godine je naziv za ustanak protiv sovjetske prevlasti i za liberalizaciju društva, koji je trajao od 23. listopada do 10. studenog 1956. godine. Vođa pobune bio je mađarski premijer i reformist Imre Nagy.
Bio je to najhrabriji čin jednog potlačenog naroda od završetka Drugog svjetskog rata. Mađarski narod više nije mogao trpjeti okupaciju Rusa, te strahovladu i teror nečovječnog sustava kakav je bio komunizam.
Početak ustanka i njegov tijek
Studenti i radnici izašli su 23. listopada 1956. na ulice Budimpešte, kako bi prosvjedovali protiv staljinizma i prisutnosti sovjetske vojske. Prosvjednici su mahali nacionalnim zastavama s kojih su bili izrezani komunistički simboli ostavljajući okrugle rupe u sredini zastava.
Do tada vladajući komunistički režim raspao se za manje od tjedan dana. Nije imao nikakvog uporišta u narodu, već samo u komunističkoj partiji i Crvenoj armiji koja se nalazila u Mađarskoj kao okupatorska vojska.
Mnoštvo je zapalilo cjelokupnu literaturu koja se nalazila u zgradi partijskog glasila. Po zidovima su ispisane parole “Rusi van!”.
Tijekom nekoliko dana slobode, kada je stanovništvo živjelo punim plućima, posvuda u gradu uništavali su se simboli komunizma.
Još tijekom prvih prosvjeda rastavljen je Staljinov kip, simbol diktature, okupacije i stare komunističke vlasti. Nova mađarska vlada počinje provoditi oslobađanje društva od užasa komunizma koji je odnio na tisuće života i uništio brojne mađarske domoljubne obitelji. Mađari najavljuju kako želi istupiti iz Varšavskog pakta i proglasiti neutralnost poput Austrije.
Te promjene su bile alarm za totalitarnu vlast u Kremlju i ortodoksne komuniste u Mađarskoj. Stoga partijski sekretar János Kádár, domaći izdajnik, napušta Budimpeštu i na istoku zemlje osniva tzv. radničku revolucionarnu vladu te poziva sovjetske trupe da pruže ‘bratsku pomoć’.
Posljedice gušenja ustanka i brutalnost osvete komunista
Rusi 4. studenoga ulaze u Budimpeštu. Počinju neravnopravne borbe između tenkova koji pucaju na sve što se miče i boraca za slobodu naoružanih samo lakim i improviziranim naoružanjem. Mađarski domoljubi su pokazali nevjerojatnu hrabrost braneći glavni grad od okupacije Rusa.
Grad je teško oštećen, a ubijeni su i ranjeni deseci tisuća Mađara. Na tisuće ih je uhićeno i deportirano u ‘bratski SSSR’.
Oko 250 000 disidenata prebjeglo je preko najbliže granice, u Austriju ili Jugoslaviju.
Imre Nagy i dio vlade sklonili su se u jugoslavensko veleposlanstvo, ali ih je Tito na kukavički način izručio Sovjetima. Svi su internirani u Rumunjsku i ondje smaknuti. János Kádár, između ostalog na Titov savjet, postavljen je za premijera.
Sjećanje na žrtve
Mađarski ustanak pokazao je da se komunizam u Europi sa slobodarskom tradicijom ne može održati samo pomoću propagande, već je potrebna i uporaba sile i zastrašivanje običnog čovjeka.
Ovih dana Mađari se s pijetetom sjećaju hrabrih ustanika za slobodu koji su položili svoj život u neravnopravnoj borbi sa komunistima i okupatorima. To može poslužiti kao primjer svim okolnim narodima, pa tako i hrvatskom, i znak sjećanja na nevino stradale i poginule u užasnim sistemima 20. stoljeća – komunizmu, nacizmu i fašizmu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
