René Girard, nedavno preminuli francusko-američki antropolog, filozof te proučavatelj književnosti, mitologija i religija, u svojoj je knjizi teološkoga naslova, no prije svega antropološke tematike Promatrah Sotonu kako poput munje pade između ostaloga ponudio i svoje iznimno domišljato tumačenje Isusove parabole o Sotoni koji izgoni samoga sebe (Mt 12,26: „Pa ako doista sotona izgoni sotonu, on je u sebi podijeljen. Kako će dakle opstati njegovo kraljevstvo?“). Po Girardu, Isus ovim kratkim govorom ne želi samo zanijekati optužbe farizeja da on izgoni zle duhove pomoću “poglavice zlih duhova”, nego postavlja i pitanje na koje nam namjerno uskraćuje odgovor, ostavljajući primateljima poruke – kao i čitateljima Svetog pisma – da o njoj promišljaju sami i da sami pokušaju dokučiti njezin dublji smisao.
Tu pouku vjerojatno nitko do ovog francuskog preobraćenika nije protumačio tako pronicljivo (Girard je, inače, katoličanstvu pristupio „na stražnja vrata“, slijedeći vlastite znanstvene zaključke, a suzdržavajući se od vjerovanja u nadnaravno, ali i emocija, što su, vjerojatno, uz obiteljske poticaje, najčešće polazišne točke suvremene pobožnosti). On je, naime, u sklopu svojih širih istraživanja o sustavima vjerovanja u svijetu i ulozi nasilja u kultovima i religijama kroz povijest, ustvrdio kako Sotona – biće, entitet, duh, ili, po njemu, “mehanizam” koji kršćani, pa i neki drugi, tako oslovljavaju – ponekad izgoni samoga sebe ne bi li uspostavio prividni sklad na istim onim područjima koje je maločas pustošio, ne uništivši ih do kraja; da bi ih onda, pojavivši se ponovno – ovoga puta u liku „spasitelja“ – nastavio pustošiti, no u svojoj drugoj inkarnaciji.
Pojedini medijski komentatori zadnjih tjedana, u ovom travanjskom i svibanjskom međuvremenu čiji početak označava sjećanje na jasenovački proboj, a kraj obilježavanje bleiburških žrtava, pokušavaju relativizirati zločine komunizma pravdajući ih zločinima fašizma. Takva apologija komunizma nije manjkava samo etički, već i logički, jer implicira da je sve ono što valja i sve ono što ne valja na hrvatskim prostorima započelo 1941. godine, ignorirajući prethodne povijesne prekretnice koje su dovele do takvoga stanja. Ne smijemo, međutim, niti upasti u zamku opravdavanja zločina svakog režima zločinima onog prethodnog, jer ćemo tako odreći odgovornost njihovim naručiteljima i izvršiteljima od dana današnjeg pa do postanka civilizacije i prvih pokretača tih uzročno-posljedičnih sljedova. Ovaj kratki ogled nipošto ne želi relativizirati fašizam ili komunizam, već želi istaknuti kako svako opravdavanje jedne diktature drugom zapravo predstavlja relativizaciju dobra i zla, pojmova koji su nadređeni svakom političkom sustavu i društvenom uređenju.
Pseudoargumentativni vrhunac današnjih čuvara tekovina revolucije svodi se na konstataciju da je komunizam, kao ideja koja propagira jednakost svih ljudi, u svojoj biti dobar, dok je fašizam već u svojim idejnim korijenima, koji izrastaju iz pretpostavke o nadmoći jednih naroda ili rasa drugima, iskonski zao. Na to bismo mogli replicirati primjedbom kako bi se ta komunistička zamisao o jednakosti u svakoj svojoj pojavnosti, diljem svijeta, uvijek pretvorila u ono protiv čega se borila, od alternativne buržoazije pa do nasilja, represije i masovnih ubojstava. Bi li nas pokolji nevinih trebali manje boljeti ako su provedeni pod zastavom jednakosti? Ponovimo još jednom gorenavedenu Girardovu pouku, odjek starih biblijskih učenja: jedno zlo ponekad smjenjuje drugo, ali pod krinkom dobra.
Pristajanje uz jedno zlo jer nam se čini manjim od nekog drugog zla uvijek je – ako nam društvene okolnosti nisu izvanredne, a ostale opcije uskraćene – loša zamisao. Zlo je zlo, i može ga se tumačiti na toliko načina, podvrgnuti tolikim testovima i promatrati iz toliko kutova da je katkad nemoguće procijeniti koje je njegovo uobličenje pokvarenije i štetnije, a koje manje pokvareno i manje štetno. Nije li znakovito što u hrvatskome jeziku za imenicu zlo ne postoje ni uvećanica ni umanjenica? Ono je apstraktna, metafizička kategorija, koja se prelijeva preko bića, stvari, pojava i osjećaja, i u simbiozi s njima djeluje na svoj ustaljeni, destruktivan način. Na kraju krajeva, manje je bitno odrediti koje je zlo veće, a koje manje; važnije je jasno razlučiti zlo od onoga što nije zlo, te pritom ne nijekati njegovu bit i prokazati ga kao ono što jest, bez suvremene zaluđenosti top-listama.
Uostalom, kada bismo htjeli polemizirati, na njihovoj razini, s promicateljima navodno manjeg zla koje se borilo protiv navodno većega, dovoljno bi nam bilo zapitati se: je li pokvarenije – ako je rezultat smrt desetaka tisuća, ili, na svjetskoj razini, milijuna ljudi – predstaviti svoj ubilački program transparentno, ili ga prikriti parolama o jednakosti i bratstvu? Poigramo li se parafraziranjem aktualnog ministra unutarnjih poslova, vrijedilo bi upamtiti da se neka zla pojavljuju „s velikim glavama i malim trupovima“, dok su nekim drugim zlima svojstvene male glave i gigantska tjelesa. Poanta je, naravno, da zlo dolazi u različitim veličinama, oblicima, ili, možemo to i tako reći, pakiranjima. I zato uvijek treba imati na umu da dvije glave – koje se međusobno proždiru – ponekad pripadaju jednoj te istoj nemani.
