Kada je riječ o pokušaju tipološkog i politološkog definiranja revolucionarnih djelovanja političke emigracije od 50-ih pa sve do 90-ih godina, nužno je prethodno smjestiti takvo djelovanje u tadašnji vremensko-prostorni kontekst.
Kontekstualizacija i tipologija revolucionarnih djelovanja političke emigracije
Naime, treba podsjetiti kako su za vrijeme hladnog rata bivši Sovjetski Savez i satelitski režimi Varšavskog pakta bili široko involvirani u pomaganju terorističkim skupinama u cijelom svijetu posebice u Africi i Aziji glede postizanja ili učvršćivanja svojih interesnih sfera.
Također je činjenica kako su zapadne demokracije često podržavale skupine koje su bile kompromitirane u terorističkim napadima i akcijama protiv civilnog stanovništva.
SAD je financirao pomaganje desničarske diktature u Latinskoj Americi, na primjer Somozin režim u Nikaragvi i vojne diktature u Gvatemali te je putem CIA-e potaknuo vojni udar u Čileu s generalom Pinochetom.
Akcija „Feniks“ vjerojatno je jedina gerilska narodno-oslobodilačka akcija koja je smišljena i izvedena izvana u Australskoj političkoj emigraciji (naravno uz određenu logističku potporu od strane tajnih članova unutar domovine), a koja u povijesti „terorizma“ 70-ih godina nije djelovala pod tuđom zastavom (tzv. akcije «false flag ») za američke ili ruske interese.
Riječ je o „autohtonom revolucionarnom narodno-oslobodilačkom pokretu“ koji nije bio državno sponzoriran, koji je bio slabo ideološki obojan, te je isključivo iznad desnice i ljevice tražio uspostavu neovisne Hrvatske države.
Upravo je tu njezina „originalnost“ i politološki značaj, unatoč svih neuspjeha na taktičkom ili strateškom nivou.
Posjetimo također da iako je Titova Jugoslavija bila službeno „nesvrstana“ na vanjsko-političkom planu poznato je kako su tajne zapadno-europske i američke službe znale da je Jugoslavija bila glavna europska baza međunarodnog terorizma koja je davala utočište pripadnicima frakcije Crvene armije (RAF), kao jedne od terorističkih frakcija sovjetske tajne službe KGB, radi podrške palestinskom terorizmu, ali i članovima talijanskih „crvenih Brigada“.
Ista je država bila jezgra (kako to dokazujem u knjizi „Trg maršala Tita, mitovi i realnosti titoizma“) raznih radikalnih lijevih gerila i grupacija poput pokreta SWAPO, Polisario, itd.
Jugoslavenski državni vrh je takve organizacije tretirao kao narodno-oslobodilačke pokrete dok je primjerice Bugojansku skupinu tretirao i osuđivao kao teroriste „ustaške političke emigracije.“
U takvom su međunarodnom kontekstu hladnoga rata bila razvidna dva oblika revolucionarnog djelovanja: nacionalno-osloboditeljski antikolonijalistički pokreti i revolucionarni ideološki pokreti radikalne ljevice (borbene komunističke organizacije poput “RAF” i Crvenih brigada, Francuska direktna akcija, u Japanu, Japanska crvena armija, Tupamaro u Urugvaju).
Unutar navedene tipologije djelovale su i pojedine terorističke skupine koje pripadaju modelu „nacija bez država“: armenijski ASALA, palestinski PLO, Al Fatah ili PFLP, te kurdski PKK.
Za razliku od ideoloških terorističkih skupina radikalne ljevice, tipa RAF, koji se provodili nasilne akcije protiv civila, tadašnje hrvatsko revolucionarno djelovanje uklapalo se u nacionalno-osloboditeljske i antikolonijalističke borbene tradicije i odobravalo je selektivne „neprijateljske mete“ poput tadašnjih inozemnih predstavništva SFRJ i simbola Jugoslavenskog državnog terorizma kao simbola titoističke totalitarne vlasti, a imali su ponajviše promidžbene i psihološke ciljeve.
Radikalni prekid s jugoslavenskim nasljeđem i revolucionarna tradicija
HRB-ova Akcija Feniks 72, revolucionarstvo Brune Bušića, Mire Barišića, Kavranove grupe i drugih, predstavljaju danas ključne suvremene povijesno-političke referentne točke u dugoj hrvatskoj revolucionarnoj historiografiji još od početka 10. stoljeća sve do Domovinskog rata 1990.-1995.
Međutim, posljednjih desetljeća upravo su se na toj temi razilazila i suprotstavljala dva idejno-politička pristupa i tradicionalna “orijentira” u hrvatskom nacionalnom korpusu: prvi, koji je nastupao u ime državnopravnog kontinuiteta hrvatske samobitnosti i državnopravne ravnopravnosti, ali je spreman taktizirati i prihvatiti zadane federativne ili pak konfederativne “demokratizirane” jugoslavenske okvire; i drugi, koji je polazio od beskompromisnog integralnog državotvorstva, spreman primijeniti “revolucionarnu strategiju” prekida kontinuiteta jugoslavenskoga državnog okvira s totalitarnom režimskom praksom.
Upravo u takvoj problematici, pojavljuju se još uvijek semantička pitanja i konceptualne i politološke kvalifikacije radikalnog djelovanja hrvatskih revolucionara ili revolucionarnih grupa: „terorizam” ili „narodnooslobodilačka akcija”, moralno opravdanje uporabe nasilje protiv totalitarnih režima, odnosno pravno i dijalektičko pitanje odnosa legaliteta spram legitimiteta, te pitanja državnopravnog kontinuiteta i diskontinuiteta.
Jedino što je sigurno da su upravo politička filozofija „prekida“ sa svim oblicima jugoslavenstva i revolucionarna praksa bili u konačnici jamac i ispravni put hrvatskog državnog osamostaljenja i opstojnosti što je povijest potvrdila legitimnim obrambenim Domovinskim ratom kao kontinuitetom takve nacionalne revolucionarne tradicije.
Kako bismo trijezno i nepristrano odredili je li takvo revolucionarno djelovanje bilo legitimno iako je bilo “nelegalno”, nužno je da ne tumačimo takve akcije kao izoliranu “nasilnu akciju” sui generis, već kao nastavak stoljetne hrvatske revolucionarne državotvorne tradicije koja se proteže od Pobune hrvatskih pučana između 1510. i 1514. godine pod vodstvom Matije Ivanića, Seljačke bune 1573. godine u Hrvatskom zagorju pod vodstvom Ambroza Matije Gubeca, Pokreta za autonomiju Bosne 1831. i 1832. godine pod vodstvom Huseina-kapetana Gradaščevića (Zmaj od Bosne), Rakovičkog ustanka 1871. godine pod vodstvom Eugena Kvaternika, pa sve do Velebitskog ustanka 1932. godine, Pobune labinskih rudara 1921. godine, Cazinske pobune 1950. godine, itd.
Zahvaljujući takvim pobunama kao pretečama i nasljednicima stoljetne revolucionarne tradicije hrvatski je narod imao uzor i 1990. godine, kada je odlučivao o vlastitoj sudbini – prvo na institucionalnom referendumu, zatim na izborima za Hrvatski sabor i na kraju u Domovinskom ratu kojim je okončala veliko-srpska okupacija hrvatskog državnog teritorija.
Kada sagledamo političku dimenziju i učinak takvih hrvatskih oslobodilačkih akcija, ustanovljujemo kako su sve te akcije bez obzira na njihov ograničeni vojnostrateški učinak, na simboličnoj i perceptivnoj razini, bile čimbenik ne samo državnog destabiliziranja Jugoslavije, već i pokretač državno pravnog diskontinuiteta jugoslavenskog totalitarnog poretka.
* Mr. sc. Jure Vujić, pravnik je geopolitolog i esejist. Jednim je od začetnika “Inicijative EU 1481”, kojoj je cilj da kao šire okupljalište hrvatskih intelektualaca i znanstvenika, upozorava na nepostojanje političke volje i deficit hrvatskih državnih pravosudnih institucija u osudi komunističkih zločina.
Pročelnik je Odjela za politologiju Matice hrvatske, a stručno se bavi geopolitikom, geostrategijom i istraživanjima međunarodnih odnosa.
