Povodom 25 godina pogibije Gorana Kliškića i Ivana Vuce iz slavne splitske 4. brigade, prenosimo integralni tekst i ispovijed Goranovog oca, Ratomira Kliškića, proslavljenog splitskog baritona i opernog prvaka. Tekst je izašao u Slobodnoj Dalmaciji.
„Kad je Goran poginija, oni dan, 24. ožujka 1992. godine, ja san reka da mi je to odnilo dvadeset godin života. Nosin svoj križ. Ali san obeća da ću na tom mistu, na mostu Bistrina kod Stona, podić mu spomenik. Punih dvadeset i pet godin san na tome radija i sad je napokon zaokružen. Napokon san uspija, pa će se tako danas, uz dvadeset i petu obljetnicu njegove pogibije održati na Bistrini kod spomen-obilježja čitav program“, navalile bi i sad suze, ali ne da se, mora ovo iznit do kraja, pa će ponosno o Goranu njegov otac Ratomir Kliškić, proslavljeni splitski bariton koji je, kaže, ostatak svog života posvetio uspomeni na sina, ali ne samo na njega, nego i na sve hrabre momke koji su branili našu Hrvatsku.
„Gotova je i monografija koja govori o Goranu, junaku Domovinskog rata, ali i svemu onome šta je Goran moga bit u životu da nije bilo rata i srbočetnika koji ni danas ne miruju, pokazuje nam među tvrdim koricama njegov otac tako osim fotografija s ratišta i isječaka iz knjiga o Domovinskom ratu gdje se spominje i Goran, i uspomene iz Goranovih školskih dana, s izleta, u društvu s gitarom u ruci, s maturalne “Ćire Gamulina”, odnosno nekadašnjeg MIOC-a – Matematičko-informatičkog centra, iz obiteljskog albuma, fotografije s rođendana, okupljanja, Goran kao prvopričesnik…, pa onda opet isječci iz novina, iz knjige Janka Bobetka ‘Sve moje bitke’, odjeća i oružje koju je Goran koristio u obrani domovine…“, nastavlja otac.
„Misto di je poginija, to vam je bilo jako strateški važno, to vam je malo prije nego se ulazi na Pelješac. Srpsko-crnogorski četnici su imali naum da kad prođu taj most da će prije noći pit kavu na našoj splitskoj Rivi, ali zbog tih mladića ka šta je bija i Goran, to im nije uspilo“, ističe Ratomir Kliškić pa nam pokazuje i podlistak u knjizi s imenima svih poginulih pripadnika Četvrte gardijske brigade.
„To vam je bila jedna zlatna generacija, to su sve bili momci od dva metra, sportaši, domoljubi, koji su ostavili svoju obitelj, svoje fakultete, svoje mladenačke ljubavi i velike sportske karijere, a među njima je i Goran. Primjerice, moj je Goran ima crni pojas i bija je vicešampion u taekwondou. Taj svoj sportski talent je pokaziva od malih nogu. Kad je tek naučija plivat u Jadrana, čim bi skočija u bazen, u more, zagarantirana bi bila neka diploma ili medalja. Kad je ojača, uvatija se onda vaterpola, a onda se posli zaludija taekwondoom. Tu su s njim bili i bivši ministar Dragan Primorac, pa njegov brat Damir, odmah po utemeljenju se uključili u Taekwondo klub “Kocunar”. Bilo je uz Gorana još članova tog kluba koji su dali život za Hrvatsku. Kad je iša u rat, Goran je ima dvadeset i jednu godinu, a poginija je s dvadeset dvi i po godine, proša je sva bojišta, od Zadra pa doli do Dubrovnika“, priča otac pa kazuje kako je Goran bio dobar i veseo dečko i uvijek svima spreman pomoći, što se vidjelo i u ratu.
Prisjetio se kako je 1991. godine, u borbama kod Zadra, Goran ranjen u trenutku kada se bacao na suborca da ga zaštiti svojim tijelom. Goranova cijela lijeva strana bila je otvorena od te granate, trideset centimetara, pokazuje fotografiju Kliškić na kojoj se vidi dugi, zašiveni rez.
„Bija je u jako teškom stanju. Odveli su ga u KBC u Split, a velikim zalaganjem liječnika spašen mu je život. Bija je cili zamotan i u žicama, a on je takav poručio svojin suborcima: “Evo me kod vas za desetak dana, opet ćemo rokat po četnicima!”. Mislili su oni da on to samo tako kaže, ali on vam je to stvarno i napravija.
“Ja san ga ka otac isto pokuša odgovorit, zadržat doma barenko dok to ne zareste kako triba, al on mi je na to reka: “Kad svrši rat, vadit ćemo gelere, sad neman vrimena, čekaju me moji momci!”, nastavlja ponosni otac.
Nedugo iza Gorana od prevelike tuge i boli preminula je i Ratomirova supruga Jozica.
„Platija san veliku cijenu, ali znam da je ona našla mir kod svog anđela Gorana“, skupilo se šjor Ratomiru u prsima, ali istinu treba ispričati, istinu o svim herojima Domovinskog rata.
„Moj Goran je strada kad sam ja bija na vrhuncu karijere i u tom trenutku mislija san da je s mojim pjevanjem gotovo. Tu je bila moja prekretnica stat ili nastavit. U to vrime, naime, dobija sam ponudu iz Zagreba za praizvedbu opere “Petar Svačić” Jakova Gotovca. Na 30. svibnja, na tadašnji Dan državnosti. Znači, Goran je poginija u ožujku, a to je bilo samo dva miseca kasnije. Kako sam ja isto bija sudionik obrambenih snaga u Splitu pri Mjesnoj zajednici Bol, zna san ić s puškon u Teatar, a Goran bi mi zna reć:
„Ostavi tu pušku, tebe čeka pozornica, ti se bori na pozornici, ti si najbolji Zrinski. I pivaj naše domoljubne pjesme nek se sve trese, a mi ćemo se obračunati s četnicima. To je naš posal!“
I u jednon trenutku moga, takorekuć mirovanja upalila mi se ta lampica, te njegove riči su mi bile poruka. Bila mi je zaista potrebna jedna vodilja kako krenuti dalje. Tako san nastupija u “Lisinskom”. Bija je tako veliki pljesak, traja je pola ure, pala je i koja suza nakon toga.
„Važno je da pričamo o Domovinskom ratu, da se istina ne zaboravi, jer ta istina mora i može živit samo na taj način. Ja bi rado priča svojim unucima o herojstvu njihova oca i njegovih suboraca, ali Goran nije bija oženjen“, govori.
„Ovim putem apeliram da naše heroje, branitelje, ne smimo isključit iz društva. Njihova smrt ne smi umrit, ona mora trajat, ona mora živit u nama“, veli.
Oni su to zaslužili, oni su nas zadužili. Zato pričajte dici, pričajte unucima o njima, ili, pivajte, nek se ori, o hrabrim junacima naše hrvatske grude!
Cijeli tekst možete pročitati ovdje.
Svog Gorana zauvijek će nositi u srcu. Ratomiru nije teško ni po najvećem zvizdanu ići na sinov grob kako bi mu se poklonio i odao počast, donosi priču HRT. To je najmanje što može napraviti. Neka mu je laka hrvatska zemlja, njemu, i mnogim drugim mladim braniteljima, bez kojih danas ne bismo imali našu Domovinu.
