Milijun vjernika na misi pape Franje u subotu blizu Milana: Sjećanje, pripadnost Božjemu narodu i vjera u mogućnost nemogućeg!

Papa Franjo je svoj pastoralni pohod Milano započeo posjetom periferije: uputio se iz zračne luke Linate prema četvrti Forlanini u istočnom dijelu grada, gdje je stigao u 8:30. Papa se susreo s romskim, muslimanskim i izbjegličkim obiteljima koji žive u naselju „Case Bianche“. Stanovnici te četvrti Papi su uručili nekoliko darova, a među njima je bila i slika Gospina kipa te svećenička štola.

Rekao je da ga štola podsjeća na to kako u Milano dolazi kao svećenik. Istaknuo je također da je štolu ručno izradilo nekoliko mještana. Ona je podsjetnik kako je svećenik izabran iz naroda i da je u službi naroda. „Moje je svećeništvo Kristov dar, ali ste ga ‘istkali’ vi, naš narod svojom vjerom, naporima, molitvama i suzama“, kazao je papa Franjo, piše Rdaio Vatikan.

Sveti je Otac kazao da je Gospina slika znak da ga ona dočekuje u Milanu. „Podsjeća me na Marijinu brigu, koja je pohrlila Elizabeti ususret. To je skrb i briga Crkve koja ne čeka u gradskom središtu, već svima ide ususret, na periferije, pa i nekršćanima te nevjernicima…; ona donosi Isusa svima, koji je utjelovljena Božja ljubav i koji daje smisao našim životima te nas spašava od zla“, istaknuo je papa Franjo. Papa se potom uputio u milansku katedralu kako bi se susreo sa svećenicima i osobama posvećena života.

U milanskoj prvostolnici Papa se susreo s lokalnim klerom

Susret Pape i klera u milanskoj prvostolnici bio je vrlo iscrpan i zanimljiv. Papa je odgovorio na nekoliko upita, a prvi je bio što učiniti da se ne izgubi radost naviještanja. Evangelizacija je radost – odgovorio je papa Franjo podsjećajući na ‘Evangelii nuntiandi’, posindsku pobudnicu velikoga pape blaženoga Pavla VI., rekavši da je ona „najveći pastoralni dokument poslije Drugoga vatikanskog sabora, koji je još uvijek aktualan“.

Govoreći o današnjim izazovima evangelizacije, rekao je da svako povijesno razdoblje ima svoje izazove. Stoga se ne smijemo bojati izazova. Dobro je da ih ima, jer potiču naš rast. Moramo se više bojati vjere bez izazova, vjere koju se smatra potpunom, kojoj ništa ne treba. Izazovi nam pomažu da vjera ne postane ideologija, koja u sebi krije mnoge opasnosti. Izazovi nas čuvaju od zatvorene misli, a otvaraju nas širem shvaćanju objave – ustvrdio je papa Franjo.

Sveti je Otac potom govorio o višekulturalnom, višereligijskom i multietničkom društvu. Vjerujem da od Crkve trebamo učiti kulturu raznolikosti. Duh Sveti je učitelj raznolikosti. Ako pogledamo biskupije, svećeništvo, naše zajednice i redovničke družbe, zamjećujemo mnoge karizme i mnogostrukost življenja vjere. Jedna je Crkva u mnogovrsnom iskustvu, to je bogatstvo Crkve. U svojoj povijesti i svojem životu Crkva je iskusna u upravljanju različitostima. Vidjeli smo i gledamo svašta; veliko bogatstvo ali i mnoge užase i zablude. To nam pomaže da shvatimo suvremeni svijet, priznajući njegove pozitivne i negativne strane. Pomaže nam također da prepoznamo neumjerenosti uniformiranosti i relativizma, koje nastoje izbrisati jedinstvo različitosti i međuovisnost – primijetio je Sveti Otac dodajući:

Crkva je jedna u različitostima koje čine jedinstvo. Tko je pak tvorac različitosti u Crkvi? – upitao je Papa odgovarajući: Duh Sveti je učitelj različitosti. A tko je tvorac jedinstva? Također Duh Sveti. Često znamo poistovjećivati jedinstvo s uniformiranošću, mnogostrukost s pluralizmom. Uniformiranost i pluralizam nisu djelo Duha Svetoga, a mnogostrukost i jedinstvo dolaze od Duha Božjega – kazao je Papa.

Kao ljudi nastojimo otkloniti postojeću napetost između jedinstva i mnogostrukosti. Otkloniti uzrok napetosti, znači otkloniti način Božje objave u ljudskosti svojega Sina. Sve ono što ne obuhvaća cjelovitu ljudsku dramu može biti vrlo jasno, ali je ideološko, jer nije u skladu s objavom. Kršćanska se vjera ima oblikovati u ljudskim procesima ne svodeći se na procese, a tu se očituje napetost naše vjere. Važno je dakle jedinstvo u raznolikostima. Ta napetost omogućuje naš rast u Crkvi – ustvrdio je Sveti Otac, a potom se osvrnuo na obvezu crkvenih pastira, na odgoj za razlučivanje.

Kultura izobilja nudi brojne mogućnosti i sve ih predstavlja kao valjane i dobre. To je stvarnost današnjega svijeta i naših mladih. Mi smo dužni pomoći mladima da idu kroz ovaj svijet. Stoga smatram važnim da ih se nauči razlučivati, da imaju sredstva koja će im pomoći na životnom putu kako se ne bi ugasio Duh Sveti koji je u njima. Danas naši vjernici, također i mi, živimo uronjeni u tu stvarnost, stoga sam uvjeren da kao crkvena zajednica moramo osnažiti sposobnost razlučivanja, a to je veliki izazov. Mlade, djecu i odrasle treba učiti razlučivanju i molitvi za milost razlučivanja – potaknuo je Papa.

Odgovarajući na upit jednoga trajnog đakona o đakonskoj ulozi u Crkvi, rekao je kako je opasno đakona smatrati ‘polusvećenikom’ i ‘polulaikom’, jer se tako oduzima snaga đakonske karizme. Vi imate jasnu karizmu u Crkvi. Đakonat je posebno zvanje, služenje je vaša karizma, a to je obilježje Božjega naroda. Đakon je čuvar služenja u Crkvi: čuvar Riječi, služenje kod oltara, služenje siromašnima. Vaša je zadaća da nas vjernike podsjećate kako je vjera, u svojim mnogovrsnim očitovanjima – zajednička liturgija, osobna molitva, razni oblici milosrđa, i u okolnostima života, laičkoga, posvećenog i obiteljskoga, služenje Bogu i braći. Vi ste dakle čuvari služenja u Crkvi – ponovio je Sveti Otac zaključujući:

Služenje kod oltara i liturgija potiču na služenje braći, a svako služenje braći vodi prema liturgiji. Svako crkveno zvanje je zapravo obiteljsko. Čini se da nam danas sve treba služiti, kao da je sve u svrhu pojedinca: potrebna mi je molitva, zajednica mi je potrebna, potrebna mi je ljubav. To je naša kultura. Vi ste dar koji nam daje Duh Sveti kako bismo shvatili da je pravi put u: u molitvi služim, u zajednici služim, sa solidarnošću služim Bogu i bližnjemu. Neka vam Bog udijeli milost da rastete u toj karizmi čuvanja služenja u Crkvi. Hvala vam na svemu što činite – kazao je Papa.

Sjećanje, pripadnost Božjemu narodu i vjera u mogućnost nemogućeg!

U propovijedi na svetoj misi, u Parku Monza, Papa je kazao kako smo u evanđeoskom odlomku čuli najvažniji navještaj svoga života. On ga – kako je rekao – rado čita u svjetlu navještaja o rođenju Ivana Krstitelja.

Navještaj Ivana Krstitelja događa se u važnom liturgijskom trenutku u Hramskome svetištu, dok se navještaj Isusova začeća događa u zagubljenom kraju Galileje, u perifernom mjestu koje i nije na dobrom glasu – u bezimenoj kući djevojke Marije. Ovaj kontrast – smatra Sveti Otac – naznačuje da se novi Božji hram, novi susret Boga sa svojim narodom, neće dogoditi na mjestima na kojima to obično očekujemo, nego na marginama, na periferijama – kazao je papa Franjo.

Bog je onaj koji ima inicijativu i ulazi u naš život; u naše kuće, u naše svakodnevne borbe. Najljepši navještaj koji možemo čuti jest onaj „Raduj se, Gospodin je s tobom“! Radost koja daje život; nada koja u svijetu postaje tijelom po kojemu svoj pogled upiremo prema sutra, na stav koji imamo prema drugima. Radost koja postaje solidarnost, prihvat i milosrđe prema svima.

„Kako će to biti?“ – ponovio je Sveti Otac Djevičin upit i nastavio: „Kako će to biti?“ u ovim vremenima bremenitim mnogim mislima, dok bol kuca na mnoga vrata; i dok u tolikim mladima raste nezadovoljstvo zbog nedostatka stvarnih prigoda. Kao da nam vrtoglavi ritam kojemu smo podložni krade nadu i radost. Mnogi pritisci i nemoć pred tolikim situacijama izgleda da nam ukrućuju dušu i čine nas neosjetljivima pred bezbrojnim izazovima.

Paradoksalno je – rekao je Papa – dok se sve ubrzava za izgradnju – u teoriji, dodao je – boljega društva, na koncu nemamo vremena ni za što, i ni za koga. Kako je moguće danas živjeti radost Evanđelja? Je li moguća kršćanska nada u ovoj situaciji – ovdje i sada? Ova pitanja dotiču naš identitet, život naše obitelji, naše zemlje i grada. Ipak, tri su ključa koje Anđeo nudi kao pomoć u prihvaćanju poslanja koje nam se povjerava – rekao je Sveti Otac.

Prvo: sjećanje. Anđeo Mariju podsjeća na Božje obećanje dano Davidu, kao plod saveza sklopljenog s Jakovom. Marija je kći saveza. Mi smo danas također pozvani „sjetiti se“, baciti pogled na svoju prošlost kako ne bismo zaboravili odakle dolazimo. Sjećanje nam pomaže da ne ostanemo zarobljenici govorenja koje – kao jedini način rješavanja sukoba – sije lomove i podjele. Sjećanje je najbolji protuotrov koji nam je na raspolaganju pred magičnim ‘rješenjima’ podjeljenosti i zastranjenjâ – kazao je Papa.

Drugo: pripadnost Božjemu narodu. Članovi smo velikoga Božjeg naroda! Naroda sastavljenog od tisućâ licâ sudbinâ i podnebljâ, narod mnogih kulturâ i nacijâ. Narod pozvan prihvatiti različitosti te ih s poštovanjem i kreativno integrirati. Narod koji je pozvan slaviti novost koja dolazi od drugih; narod koji ne strahuje od granica, narod koji se ne plaši prihvatiti onoga koji je u potrebi, jer zna da je uz njega prisutan i njegov Gospodin – rekao je Sveti Otac.

Treće: mogućnost nemogućega. „Ta Bogu ništa nije nemoguće“ – Anđelov je odgovor Mariji… Kada vjerujemo da sve isključivo ovisi o nama, ostajemo zatvorenici vlastitih sposobnosti, snagâ i svojih kratkovidnih obzorjâ. Kada, naprotiv, dopustimo da nam se pomogne; da nas se savjetuje i kada se otvorimo milosti, izgleda da ono nemoguće postaje stvarnost. Bog nastavlja tražiti svoje saveznike; osobe sposobne vjerovati; osobe koje su sposobne sjećati se i osjećati pripadnicima Božjeg naroda, kao suradnici stvaralaštva Duha. Bog još uvijek traga za srcima sposobnima čuti njegov poziv i utjeloviti ga ovdje i sada – rekao je Papa.

Parafrazirajući svetog Ambrozija iz njegova komentara ovog odlomka, možemo reći: Bog nastavlja potragu za srcima kao što je Marijino, sposobnima vjerovati i u potpuno izvanrednim uvjetima. Neka Gospodin poveća u nama ovu vjeru i nadu – poželio je na koncu svoje današnje propovijedi Sveti Otac.