Marko Marulić (1450.-1524.), potomak stare splitske plemićke obitelji Pečenić, nije samo prvi važan književnik koji je na hrvatskome jeziku stvarao vrhunsku umjetnost, objavivši 1521. ep Judita, nego i prvi značajni hrvatski književnik koji je pronio svoje ime diljem Europe 16. i 17. stoljeća, gdje su ga čitali i cijenili neki od najprofinjenijih duhova prošlih vjekova, poput Erazma Rotterdamskog, ali i okrunjenih glava, kao što je zloglasni Henrik VIII., na čijem je primjerku Marulićeva latinskog djela Evanđelistar pronađen niz kraljevom rukom zapisanih bilježaka.
Stvarajući u doba humanizma i hrvatskog latinizma, zahvaljujući kojemu je i postao cijenjen u europskim okvirima, Marulićev su opus u jednoj mjeri obilježile samo naizgled paradoksalne dvojnosti. Najvažnija od njih jest ona jezična – Marko Marulić Splićanin pisao je i latinskim i hrvatskim jezikom, afirmirajući prvim svoje europejstvo, a drugime hrvatstvo. Iako se iz današnje perspektive pisanje književnosti na narodnim jezicima čini samorazumljivim, upravo je hrvatski jezik pojedinih Marulićevih djela nedvojbeno onaj njihov segment koji bismo ustvari mogli držati – najneobičnijim.
I Marulić, pišući Juditu, pokazuje punu svijest o važnosti svojega postupka, što se i vidi iz posvete u kojoj ističe kako je taj “libar / u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit / u versih harvacki složena”. Odnos Marka Marulića prema jeziku i zemlji očituje se i u alegorijskome sloju tog epa, u kojoj biblijska Betulija zapravo predstavlja Split, kojemu nije prijetio isti onaj Holoferno koji je predvodio hebrejskome narodu neprijateljsku vojsku, već ga je ugrožavao turski osvajač. Ugroženost domovine tema je koja se ponavlja u Marulićevim radovima – uzmimo za primjer samo glasovitu Molitvu suprotivu Turkom – ali i, primjerice, pismo koje je Marulić poslao papi Hadrijanu VI., a u kojemu ga moli za zaštitu svojega naroda od najezde s istoka.
Na primjeru tog pisma možemo vidjeti dvije ključne Marulićeve stvaralačke komponente – pored one koju bismo, čak možda i ponešto redukcionistički, mogli nazvati domoljubnom, glavna nit vodilja Marulićevim bogatim opusom zapravo je kršćanstvo. Književnikova duboka pobožnost svoj je izraz zadobila u nizu djela kršćanske tematike i motivike, od već spomenutog Evanđelistara, preko epa naslova Davidijada, pa do tekstova kao što su Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca, O poniznosti i slavi Krista, Dijalog o Herkulu kojega su nadvisili Kristovi štovatelji na latinskom, ali i poeme Suzana, na hrvatskome jeziku.
No Marulić nije samo, kako ga danas mnogi nazivaju, “prvi hrvatski pisac bestselera”, ili – kakvim ga je prvi okrstio A. G. Matoš – otac hrvatske književnosti, već je istodobno i jedan od utemeljitelja višestoljetne kulture na hrvatskom etničkom i jezičnome prostoru, čiji korijeni se od samoga početka nalaze u civilizacijskim središnjicama iz kojih izvire cjelokupno zapadnoeuropsko kulturno nasljeđe, a koji su pojavom kršćanstva nadograđeni duhom koji im je zajamčio umjetničku i misaonu puninu neviđenu u dotadašnoj svjetskoj povijesti.
Oliver Frljić, s druge strane, kao hvaljeni i osporavani suvremeni kazališni autoritet, čije se najnovije djelo uprizoruje na ovogodišnjim Marulićevim danima, po mnogočemu oprimjeruje posvemašnju suprotnost autoru Judite. Istu onu kulturu koju je Marulić nekoć gradio, Frljić danas uspješno razgrađuje. Ne zato što su mu djela tendenciozna – jer i Marulićeva su bila didaktička – već zato što su u političko-ideološkome smislu besplodna i naivna, a u umjetničkome vidu bezvrijedna, pa i anakrona.
Jer dok će književni i kazališni avangardisti iz prve polovice 20. stoljeća ostati upamćeni kao inovatori neprijepornih umjetničkih dosega, Frljić se, umjesto da u ranim četrdesetima dosegne autorsku zrelost, već godinama posvećuje politikantskim pseudoprovokacijama i reciklaži prožvakanih metoda šokiranja “buržoaske” publike, što ga ne čini niti ikonom političkoga djelovanja, niti vrsnim kazalištarcem, već prije karikaturom jednoga i drugoga.
Iako se u dijelu tiska predstavljaju kao rafinirane kritike kapitalizma, nacionalizma i sličnoga, nedavna Frljićeva Trilogija o hrvatskom fašizmu – kao i najnovija predstava Naše nasilje i vaše nasilje – ni po kojem svojem aspektu nisu izraz sofisticiranosti i otvorenosti. Upravo suprotno, one su vrlo dobri primjeri sektaške isključivosti i primitivizma. Umjesto raskrinkavanja društvenih devijacija, Frljićeve predstave ih već godinama potiču. Umjesto slojevite raščlambe fenomena današnjice, Frljić ih doživljava manihejski, kao izraze krajnjeg dobra, to jest, češće, krajnjega zla (ili, ideologiziranim rječnikom njegovih predstava: “antifašizma” i “fašizma”).
Velika se umjetnost, naravno, može ostvariti i intencionalnim šokiranjem i negiranjem društveno prihvaćenih vrijednosti, ali to ne znači da se svi pokušaji koji se baziraju upravo na tim dvjema stvaralačkim strategijama samim time mogu smatrati i umjetnički uspjelima. Predstave koje je režirao Oliver Frljić samo su jedan od boljih primjera za ovaj, mnogim današnjim umjetnicima i kritičarima nepoznat poučak.
