Već i površna kvantitativna analiza očekivanoga učinka promjene izbornih pravila, koje kao referendumsku inicijativu predlaže udruga „U ime obitelji“, pokazuje da bi – unatoč brojnim i vrlo glasnim medijskim povicima o tom kako bi snižavanje izbornoga praga dovelo do „katastrofe demokracije“ u Hrvatskoj, ishod bio upravo obrnut – stranaka u Saboru bilo bi manje i one bi istodobno bolje predstavljale interese biračkoga tijela nego što je to sada slučaj. Štoviše, danas u Saboru imamo više od dvadeset različitih političkih opcija, što je dvostruko više nego što bismo imali da su se prošli izbori održali prema novopredloženim izbornim pravilima.
Proteklih tjedana usputno i potiho, a proteklih nekoliko dana sve izravnije i glasnije, hrvatskim se medijskim prostorom počela širiti prava hajka na novu referendumsku inicijativu udruge „U ime obitelji“. Brojni politički akteri sa svih strana političkoga spektra uprli su se na zadnje noge ne bi li neupućenim hrvatskim građanima pojasnili kako bi izmjene izbornoga zakonodavstva predložene referendumom mogle biti pogubne.
Od tri točke koje referendum predlaže – uvođenje preferencijalnog glasanja, zabrana predizbornih koalicija te spuštanje izbornoga praga sa sadašnjih 5% na 3%, politički dušobrižnici prstom najviše upiru u onu zadnju. Njezino usvajanje, vele, dovelo bi do toga da bi sabornicu okupirao velik broj (isti procjenjuju na od tridesetak naviše) sitnih strančica i neovisnih lista, što bi pak onemogućilo sastavljanje bilo kakve imalo stabilne vlade te golemu količinu poslijeizborne koalicijske trgovine, naravno sve na štetu hrvatskih građana.
Međutim, kako će jednostavna analiza u nastavku pokazati, novopredložena izborna pravila napravila bi upravo obrnuto – smanjila bi broj parlamentarnih političkih opcija (stranaka i neovisnih lista/kandidata) u odnosu na broj koji danas imamo, a ujedno bi značajno konsolidirala i u političkom smislu poboljšala i poziciju i opoziciju te sabornike dugoročno učinila odgovornijima prema građanima. A u tome nema ama baš ništa loše.
Brojkom na hajku
Pogledajmo brojke. Dakle, ako bi se – kako to uglas dramatično upozoravaju i „ljevica“ (preko Peđe Grbina, SDP) i „desnica“ (preko Milijana Brkića, HDZ) i „građanska Hrvatska“ (preko Dragana Zelića, GONG) – i dogodilo da se Sabor do vrha nakrca „mini-strankama“ koje prijeđu izborni prag tek zahvaljujući njegovu spuštanju sa sadašnjih 5% na 3%, koliko bi to maksimalno stranaka u Saboru moglo biti, uzimajući u obzir izborna pravila i političku scenu koju danas imamo u Hrvatskoj?
Da bi se to vjerodostojno pokazalo dovoljno je samo pogledati konačne rezultate prošlih parlamentarnih izbora i izračunati koliko bi stranaka, da je prag tada bio 3%, ušlo u Sabor.
Prema tim rezultatima, broj izbornih lista koje su osvojile više od 3% glasova u pojedinoj od deset „običnih“ (bez dijaspore i manjina) izbornih jedinica iznosi između 4 (u X. izbornoj jedinici) i 8 (u VII. Izbornoj jedinici). Uz liste vezane uz dvije najveće stranke (HDZ i SDP), dodatne liste koje bi prešle „sniženi“ prag u barem jednoj od izbornih jedinica donijele bi mogućih dodatnih 16 parlamentarnih stranaka. Pri tome treba imati na umu da to što lista prelazi izborni prag ne znači automatski da će dobiti i mandat. Također, neke od dodatnih stranaka (poput BUZ, PGS i HRS) u svim su izbornim jedinicama nastupale kao koalicija, tako da u konačnici ne bi nužno svaka od njih stvarno i dobila saborskoga zastupnika.
No razmotrimo za stranke idealnu situaciju da ako lista na kojoj se stranka nalazi u bilo kojoj izbornoj jedinici prijeđe izborni prag, svaka od članica koalicije na listi dobije barem po jednoga zastupnika. U tom slučaju, broj stranaka i neovisnih lista/kandidata koji bi s novim pragom i starim izbornim rezultatima po listama ušli u Sabor bio bi ukupno 23 i to redom: SDP, HNS, IDS, HSU, HDZ, HGS, DC, Hrvatski laburisti, HSLS, HSS, HSP, HSP-AS, HČSP, ZDS, BUZ, PGS, HRS, ZS, Stranka penzionera, HS-NS, Ladonja, NL Ivana Grubišića te NL Stipe Petrine.
Dakle, brojka koja je osjetno manja od brojke od 30+ stranaka „prorokovane“ od dežurnih političkih dušobrižnika.
Coalitio interrupta
Pogledajmo međutim sada koji bi dodatan učinak na raspodjelu mandata imala mjera zabrane predizbornih koalicija.
Procjenu toga učinka može se napraviti pregledom rezultata najnovijeg CRO Demoskop istraživanja javnoga mnijenja o političkim preferencijama hrvatskih građana. Dovoljno je pogledati koje se od stranaka navedenih na tom popisu uopće izrijekom ne pojavljuju na CRO Demoskopovu popisu – što znači da je potpora građana tim strankama danas toliko niska da one za birače praktično „ne postoje“ pa se slobodno može pretpostaviti da te stranke same za sebe (bez predizbornoga koaliranja) ne bi prešle niti prag od 3%.
Takvih stranaka s gornjega popisa čak je 12: HGS, DC, HČSP, ZDS, BUZ, PGS, HRS, ZS, Stranka penzionera, HS-NS, Ladonja te NL Stipe Petrine.
Sve u svemu, da se danas održe parlamentarni izbori, od prvotne 23 stranke s početnoga popisa, prema pravilima koja predlože „U ime obitelji“, u Sabor bi ušlo njih najviše jedanaest (11). Dopustimo da bi se njima priključila i pokoja „nova zvijezda“ poput OraH-a ili NL Milana Bandića, ali takvih bi ne bi bilo više od dvije do tri. Istodobno, neke od postojećih stranaka (poput HNS-a, HSLS-a i Hrvatskih laburista) bi što radi transparentne sklonosti jeftinoj političkoj trgovini, što radi sklonosti internom kavganju i cjepkanju lako mogle i nestati s političke scene ako bi morale nastupati samostalno: dakle od njih deset, dvije do tri bi mogle i nestati. Sve u svemu, na koncu bismo brojku parlamentarnih stranaka zaokružili na desetak.
Manje je više
No vratimo se sada korak natrag, pa pogledajmo koliko danas uopće imamo parlamentarnih stranaka.
Prema službenim podatcima u Saboru trenutno, ako ne brojimo stranke nacionalnih manjina koje se biraju putem zasebne izborne jedinice, sjede predstavnici trinaest (13) stranaka i deset (10) neovisnih zastupnika. Kako svaki od neovisnih zastupnika zapravo predstavlja zasebnu političku opciju, sve skupa dakle danas u Saboru imamo više od dvadeset različitih političkih opcija, što je – vidi vraga – dvostruko više nego što bismo, kako je upravo pokazano, imali da su se prošli izbori održali prema novopredloženim izbornim pravilima (prag 3%, ali bez predizbornog koaliranja). Kako to tumače naši politički dušobrižnici s početka teksta? Valjda onom „manje je više“…
Novo novo novo vrijeme
Naravno, naivno bi bilo za očekivati da će sljedeću Vladu sastavljati bilo tko osim HDZ-a ili SDP-a. Nova izborna pravila – a osobito snižavanje izbornog praga na 3% – sigurno ne bi ni na koji radikalan način utjecala na to. Jedino „radikalno“ što bi referendumom predložene promjene imale za posljedicu jest podizanje unutarstranačke demokracije u tim dvjema velikim strankama, a što je dobra stvar, premda se, naravno, sadašnjim stranačkim vodstvima to nikako ne sviđa.
Preferencijalno glasanje „počistilo“ bi izborne liste obiju stranaka na način da bi u Sabor napokon uvelo sposobn(ij)e i radišn(ij)e članove tih stranaka – kojih u obje ove velike stranke svakako ima u velikom broju – a ne (stranačkim šefovima) podobne. Šefovi obiju ovih stranaka, s obzirom na potporu koji sada imaju među građanima našli bi se nakon prebrojavanja glasova na puno nižim mjestima od onih koja su si sami namijenili, i sasvim moguće da uopće ne bi niti dospjeli u Sabor.
To pak znači da uskoro nakon izbora, neovisno o tome koja ih od dviju stranka „dobije“, obje stranke dobile novo vodstvo, te bi na čelna mjesta mogli doći drugi članovi tih stranaka koji svoj autoritet u stranci ne bi temeljili na strahovladi i uvjetovanju političke karijere poslušnošću, nego istinskom popularnošću utemeljenoj na političkom vizionarstvu, marljivosti, dokazanoj sposobnosti i razvijenim liderskim vještinama. A onda bi za pet do deset godina (tj. još jedan do dva izborna ciklusa) Hrvatska konačno mogla postati uređena demokratska država.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
