Zdravko Mamić odlazi iz HNS-a, nakon što se povukao s čelnog mjesta Dinama i ostao raditi kao “obični” savjetnik, vijest je kao tornado prostrujala sportskom Hrvatskom, pa čak i onom Hrvatskom koja nema punio veze sa sportom. No, nitko se ne raduje. Zašto?
Ne raduju se oni koji su smatrali da će bez Mamića procvjetati tisuću cvjetova hrvatskog nogometa, ne raduju se čak ni u Splitu, u gradu kojem ni najstariji Torcidaši ne pamte kako je slaviti naslov prvaka, naravno, ne raduju se ni oni koji su tolerirali Mamićeve povremene verbalne eskapade smatrajući kako je on ipak bio crvena krpa vlasti Zorana Milanovića i bivšeg ministra Željka Jovanovića, koji je nakanio isušiti “močvaru”, a onda se u njoj sam “udavio.”
Nemali broj je onih koji smatraju da se Zdravko Mamić povukao na rezervni položaj kako bi u pravom trenutku preko svog izbornika na čelu HNS-a, Davora Šukera, ponovno ušao u igru i preuzeo kapetansku vrpcu od svog nasljednika na mjestu dopredsjednika. Je li to doista tako, hoće li, kako neki smatraju, Mamić vladati iz sjene, odlazi li da bi se vratio ili mu je doista svega dosta s obzirom na sve što se događalo ne samo tijekom Europskog prvenstva u Francuskoj, nego i puno, puno ranije? Ne tako davno, pomalo vizionarski, smo napisali da se gordijski čvor hrvatskog nogometa neće prekinuti Mamićevom “abdikacijom”, problemi su puno dublji i neće ih riješiti odlazak jedne osobe, koliko god njen utjecaj bio velik.
I dalje će hrvatski stadioni biti prazni, i dalje će srpske “fudbalske” maštarije nailaziti na plodno tlo u Hrvatskoj. Naime, Mamić je možda podržavao formiranje regionalne lige, no, njeni tvorci, politički pokrovitelji, daleko su izvan Mamićevog domašaja. Ako netko misli da bi regionalna liga mogla krenuti bez prethodne političke pripreme, a onda i podrške, ljuto se vara.
Sutra Dinamo u 3. pretkolu Lige prvaka igra protiv imenjaka iz Tbilisija, mnogi očekuju drastične promjene na tribinama, sjajnu atmosferu, uzorno navijanje, i pune stadione. Naravno, kao uvijek optimisti su loše obaviješteni pesimisti. Naime, ništa od toga, problemi hrvatskog nogomete ne leže samo u Mamiću, ako je on problem. Hajduk, kao “narodni” klub, nema snage suprotstaviti se Dinamu, bio u Dinamu, u HNS-u, Mamić ili ne, čak im je i Rijeka nedostižan san u ovom trenutku, a to je ipak dobrim dijelom problem samog Hajduka.
Drugim riječima, oni koji će nakon povlačenja Zdravka Mamića otvarati šampanjac vrlo će se brzo suočiti s istinom. Francuski “nektar” s okusom pelina ne može promijeniti činjenicu da je hrvatsko društvo u svemu duboko podijeljeno, a najveća i najdrastičnija podjela je na one koji imaju, pa i previše, i na one koji nemaju, čak ni za lijek. Koliko je tome uopće kriv Mamić? Naime, politika i sport dubokim su vezama povezani u Hrvatskoj, što je sam Mamić spomenuo na oproštaju. Dinamov savjetnik ne želi biti predmet izborne kampanje. Država u kojoj je jedan nogometni čelnik glavni predmet izborne kampanje, dok istovremeno sve veći broj mladih traži utočište u bijelom svijetu, i nije prava država. Zar je jedini hrvatski problem bio i ostao Zdravko Mamić? To je podvala, nažalost, vrlo je uspjela.
I kad ode, ako ode, vrlo brzo će Hrvatska pronaći novog Mamića, koji će biti možda kriv, možda neće biti kriv, ali koji će uvijek biti dežurni krivac, jer u ovako razbijenom društvu, u kojem se zapravo ne zna tko pije, ali se zato zna da sirotinja plaća, dežurni krivac je posljednja slamka spasa kako bi puk preživio. Kruha i igara, znali su stari Rimljani što govore. Ako je to uopće njihov “patent”?
Kad ste se posljednji puta zapitali živite li u Hrvatskoj, državi članici Europske unije, 2016. godine ili se ipak nalazimo u paralelnoj stvarnosti koja nas je sve zajedno vratila u 1945.? Za “Boga miloga”, mi danas ponovno sudimo blaženom kardinalu Alojziju Stepincu, iako je hrvatski sud netom poništio presudu koju mu je montirao komunistički režim.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
