Nema jednoznačnog odgovora na pitanje iz naslova, ali da su napeli sve velikosrpske strune do samog kraja, baš kao devedesetih, da su se nevjerojatno brzo konsolidirali s obzirom na nedavnu agresivnu fašističku prošlost, da sve češće provociraju upravo u Hrvatskoj i upravo Hrvatsku, i to obično putem emisara i predstavnika službenog Beograda, pritom dobivajući gromoglasnu šutnju ovdašnjih predstavnika hrvatskih Srba, mislim na čestu Vulinovu političku “poeziju”, zaključno sa zadnjom provokacijom Vučićeva izaslanika koji je osobito podignuo tlak hrvatskoj predsjednici, o tome nema spora.
Kad ste čuli Pupovca da se u trenutku dok se Hrvatsku vrijeđa ogradio od bilo koje izrečene provokacije tog tipa? Kako su nategnuli strune kod hrvatskih Srba, još su jače zategnuli, čini se do samog maksimuma, velikosrpske strune bosanskim Srbima. Oni su danas špic-igrači velike Srbije i već su obavili čak i generalne probe za izlazak iz BiH. Uz sve to, sjetite se onog njihova upada u Crnu Goru točno noć uoči povijesno važnih tamošnjih parlamentarnih izbora, kada je iz Srbije bila poslana ekipa likvidatora koja je trebala likvidirati Đukanovića i osigurati pobjedu prosrpskoj opciji.
Četnik do četnika
Sada su na kraju ovim provokativnim vlakom na Kosovo pokazali da Srbi zapravo i ne znaju ništa drugo osim da stalno lože neke ratne vatre. Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo, još nam je davnih dana priznao Slobodan Milošević i to je uistinu jedna vrlo precizna definicija srpskih povijesnih afiniteta. Uostalom pogledajte tko vodi Srbiju: predsjednik srbijanske države je notorni četnik koji se time ponosi, predsjednik Vlade, dojučerašnji četnik koji je kao takav držao govore po okupiranim hrvatskim teritorijima.
Tu je i ministar vanjskih poslova koji je u ratu bio Miloševićev glasnogovornik i fan njegove velikosrpske politike. Što iz takve vlasti može izaći osim nastavka borbe za veliku Srbiju? Tužno je, ali istinito da ni u jednoj fazi mira srpska vladajuća politika nije pokazala isključivu i primarnu okrenutost gospodarstvu i razvoju vlastite zemlje bez čačkanja i pogledavanja u tuđa dvorišta s ambicijom da se prisvoje. Čovjek ima dojam da ni u jednom razdoblju mira srpska politika, jer o njoj je riječ, a ne o običnom svijetu, nije radila ništa drugo, nego se spremala i najavljivala nove ratove.
Tako je bilo u prvom i drugom srpskom ustanku, tako je bilo kod stvaranja prve Jugoslavije, jednako su se držali kod formiranja i za vrijeme trajanja druge Jugoslavije, a pola stoljeća nakon stvaranja Jugoslavije ponovno su krenuli u rat. Prvi svjetski rat su izazvali i spremno u njega krenuli, u Drugi svjetski rat su krenuli i prije negoli je on započeo, da bi novi rat izazvali pola stoljeća kasnije i zapalili kompletan prostor bivše Jugoslavije!
Koja opsesija ratom, oružjem i otimanjem tuđeg! I Kosovo je njihovo i pola BiH je njihovo i pola Hrvatske je njihovo i Crna Gora je njihova! Bože, kakav je to svijet? Kakva opsjednutost tuđim i patološka želja da to postane – moje! Pod svaku cijenu, pa makar ratovali do zadnjeg čovjeka! I sada četvrt stoljeća nakon zadnjeg rata, kada opet ne pokazuju isključivo mirnodopske afinitete i ambicije, Srbija se opet sprema na nove ratove.
Možda ih neće započeti ako im veliki ne daju signal i dopuštenje, ali da je njima mir uistinu tek goli predah između ratova, povijest nam kraljevski svjedoči. Sto godina mira, ispada da je sto godina užasa za Srbiju jer u miru vidite i da Slovenija može sama i da joj ne pada na pamet ratovati i da Hrvatska može sama i da je isključivo zanima gospodarski razvoj, posve joj je svejedno što se događa u tuđim dvorištima, da čak i mala Crna Gora zna pronaći svoje mjesto pod suncem i nikoga ne dira i nikoga ne provocira.
Makedonija, da joj nije Grčke, već bi ušla i u NATO i u Uniju i ostaje nam Srbija kao netko tko je uredno na zaleđu ekonomske, prosperitetne, tablice gospodarskog razvoja.
Ostaje nam jedino Srbija koja prijeti oko sebe, koja svugdje vidi neprijatelja, koja već sada preventivno najavljuje vojne intervencije (ako bude “Oluje”), koja reži i na Zagreb i na Sarajevo i na Podgoricu, a na Kosovo bi još noćas poslala najradije vojsku. Da, ostaje i BiH, ali i to bi bila normalna država da je srpska ekspanzija nije poharala i da Dodik svakih par tjedana ne najavljuje odcjepljenje. Niti tamo Srbi baš ništa u ekonomiji nisu napravili, jer to očito nije njihov svijet.
Rat, ratovanje, vladavina, vojska i policija, to ostaju relacije iz kojih Srbi ne znaju van. Pokazuje li itko na prostoru bivše Jugoslavije bilo kakve vojne aspiracije prema drugima osim Srbije? Dolaze li bilo čiji predstavnici u druge zemlje s porukama Vulina i Božovića? Zvecka li itko oružjem u regiji osim Srbije? Tko se je prvi u Jugoslaviji hvatao pendreka, pištolja i šapke, tenka i haubice osim Srba? I tako već stotinu godina…
Uloga Rusije
Ruske vojne vježbe koje Srbi obavljaju gotovo na granici s Hrvatskom, jasan su signal baš kao i nabava oružja od Rusije, da Srbiji ne bi bila strana ideja da ponovno napadne Hrvatsku. Kada pomno poslušate Vulina i Vučićeva izaslanika Božovića i kad dobro pogledate što je rekao na pravoslavni Božić, i to u lice kompletnoj hrvatskoj javnosti, vi ćete vidjeti da su oni rekli da “više nikada neće dopustiti ‘Oluju'”, što znači da nije nemoguće da se još jednom pokuša okupirati dio Hrvatske. Jer, “Oluje” niti je bilo niti će je biti bez pokušaja stvaranja velike Srbije, i to na hrvatskom teritoriju. No, treba reći i to da u tom slučaju Hrvatskoj ništa drugo osim “Oluje” ni ne preostaje!
Da su današnji ratni bubnjevi glavna glazba srpske promidžbe, jasno se vidi usporedbom onoga što su radili prije negoli su napali sve oko sebe. Čista kopija! I onda i danas u Hrvatskoj su vidjeli primarno ustaštvo i onda i danas su prijetili i oružjem.
Onda su nas napali, hoće li i sada? Nema jednoznačnog odgovora! BiH su komadali dok je ratom nisu raskomadali, a ratnu retoriku podgrijavaju više od dvadeset godina. Odcijepiti Republiku Srpsku znači započeti rat, a Dodik uporno time prijeti. Turska je odavno najavila da neće mirno gledati bilo kakve raspade BiH, a izjave kako stotinu milijuna Turaka stoji iza Bošnjaka treba staviti na stol i pogledati istini u oči: nema odcjepljenja Republike Srpske bez rata! Je li moguće da Rusi krenu u pomoć Dodiku, što će u tom slučaju NATO i Unija, to su relacije o kojima moramo razmišljati, to je stvarnost u koju nas je dovelo srpsko zveckanje oružjem. Zadnja provokacija s Kosovom Srbiju prikazuje kao razdražljivu zvijer koja reži na sve oko sebe, pripravna ugristi, samo mora vagnuti gdje će biti najlakše. Hrvatska pozicija u tom novom srpskom ludilu je dosta komplicirana.
U Hrvatskoj doista nema ustaštva, a hrvatska Vlada u svojim redovima ima četiri predstavnika srpske zajednice mimo svih izbornih rezultata, mimo bilo kakve nužde izborne matematike i ništa bolje ne oslikava trenutnu hrvatsku politiku u tom kontekstu, od ove ilustracije.
Unatoč tome nas Beograd napada za ustaštvo, a srpski predstavnici u Hrvatskoj šute. Fantastično, zar ne? Ne bi li upravo zbog svega spomenutog bilo u najmanju ruku pristojno da je Pupovac reagirao na onom nevjerojatno drskom govoru Vučićeva izaslanika, jer to što je Božović izgovorio, to nam je zapravo Vučić poručio. Zar doista srpska zajednica u Hrvatskoj nema što reći na te riječi?
S druge strane, Hrvatskoj se događa svojevrsna ironija sudbine jer su danas najveći zagovornici Srbije i srpskog ekspresnog ulaska u Uniju, gotovo pod svaku cijenu, nitko drugi negoli Berlin i Njemačka. Ne tražeći od Beograda ustupke, ne dopuštajući ni da Hrvatska svoje probleme raspetlja s Beogradom prije ulaska u Uniju, Berlin trči prema Beogradu misleći da će tamo doći i prije Putina i prije Trumpa.
Putin i Trump
No, Putin je već odavno tamo, a Trump ima bijele figure u toj partiji šaha. Ili će Srbiji dati “nemoralnu ponudu” koja se neće moći odbiti ili će s Putinom u sklopu nove Jalte ishoditi neke američke ustupke na drugoj strani kugle zemaljske. Upravo je neshvatljivo do koje razine Berlin ne razumije, ne poznaje Beograd i srpsku povijest. Nakon britanskih najava u kontekstu Brexita da će “EU biti razbijen ako ne dobijemo ugovor koji želimo”, dovlačiti Beograd u Uniju je mimo pameti, jer Srbija kroz povijest ili sluša Rusiju ili sluša Veliku Britaniju, a i jedni i drugi bi najradije vidjeli zdrobljenu Uniju, jer samo tako i oni mogu igrati velike igre.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
