Od svih ideologija koje vode rat protiv obitelji, najgori je – komunizam

Potaknuti nedavnim događanjima oko Hoda za život, obitelj i Hrvatsku, te svih javnih refleksija u svezi tog skupa, kao i obraćanjem udruge U ime obitelji o potrebi zabrane totalitarnog komunističkog znakovlja, pokušali smo kroz ovaj članak pokazati javnosti prilično nepoznatu činjenicu da je jedan od osnovnih ciljeva komunizma bio i ostao – uništenje obitelji.

Današnja događanja na svjetskoj sceni, zapravo su samo modifikacija tog prioriteta raznih ljevičarskih pokreta, medija, (sub)kultura, političkih stranaka, mnogih nevladinih udruga, raznih naoko raznorodnih pokreta i drugih čimbenika društva.

„Ukinuti obitelj!…Buržoarska obitelj će nestati u tijeku (op. povijesti) kao njezin dodatak koji će isto nestati (op. privatno vlasništvo), a i oboje će nestati uništenjem kapitala.“ (Komunistički manifest, poglavlje 2)

U unakrsnoj vatri raznorodnih destruktivnih opasnosti danas se nalaze brak i obitelj. Proživljavaju ozbiljnu krizu i postali su predmetom manipulacije kojoj je cilj umanjiti njihovo značenje i razoriti im bit. Štoviše, mnogi danas vode otvoreni rat protiv braka i obitelji iz političkih, ekonomskih i inih – naročito pak ideoloških (ljevičarskih) uvjerenja. Posebno se u tome ističu tri ideologije: komunizam, feminizam i genderizam.

U ovom članku osvrnuti ćemo se na najmanje vidljivog neprijatelja obitelji – komunizam. On i u teoretskim postavkama i praktičnom djelovanju je oduvijek zagovarao kao krajnji cilj: dokidanje privatnog vlasništva i uništenje obitelji. Svakako, tu nema mjesta ni za nacionalnu ili bilo kakvu državu.

Komunistička ideologija – dokidanje obitelji i privatnog vlasništva

Komunistička je ideologija, zapravo svojevrsna mješavina materijalizma i evolucionizma, već sredinom XIX. stoljeća započela razaranje braka i obitelji. U marksističkom viđenju ne postoji stvarnost koja nadilazi materiju: sve što postoji jest materija oživljena trajnim pokretom (dinamika materije). U takvu viđenju obitelj je povijesna nadstruktura određena da bude »nadiđena« u nužnom prijelazu iz građanskoga u besklasno društva utemeljeno na konačnome nestanku obitelji, privatnoga vlasništva i države.

Friedrich Engels u djelu Der Ursprung der Familie, des Privateigentums und des Staats, koje se drži jednim od temeljnih djela marksizma (komunizma), tvrdi da se nakon prvobitne zajednice u kojoj je ljudima sve bilo zajedničko, u društvu pojavila nejednakost. Da bi se uspostavila jednakost u društvu, odnosno stvorilo pravedno društvo što je konačni cilj marksizma, misli Engels, treba ukinuti privatno vlasništvo i monogamnu obitelj, jer su oni izvor nejednakosti. Dok je Marx čak spekulirao o nekakvoj višoj formi obitelji u nekakvom komunističkom društvu, Engels je decidirano govorio o uništenju i odstranjenju obitelji!

Lišavajući čovjeka njegovih duhovnih potencijala komunizam je, pa i na našim prostorima, sredinom prošloga stoljeća preko misli neomarksista tzv. »frankfurtske škole« (osobito miješanjem ideja psihoanalize Freudova tipa i izvoda W. Reicha), otvorio prostor za nova razaranja obitelji i braka. Tu su se Freudov učenik Wilhelm Reich i Heideggerov učenik Herbert Marcuse ujedinili u savez u kojemu se tiranija materijalizma u generacij i 68-e, preklapanjem komunizma i psihoanalize prošloga stoljeća, združila s neobuzdanom seksomanijom, zapravo seksualnom revolucijom generacija iz 68-e. Prenositeljima »seksualne revolucije« (ustvari – destrukcije) snažno su pomagali mediji ali i provjerene metode novonastalih totalitarnih režima: proizvođenja i distribuiranje laži. Već je Herbert Marcuse u knjizi Die Gesellschaft ssicht des sowjetischen Marxismus 1958. postavio teoriju prema kojoj laž može (treba!) sačuvati istinu budućega socijalizma.

Takve ideje i medijske spinove prepune laži mogli smo vrlo lako uočiti kod izvješćivanja velikog dijela javnih medija sa subotnjeg Hoda za život, obitelj i Hrvatsku. Teorija laži i obmane je itekako zaživjela u praksi, i to ne samo u Hrvatskoj.

Komunizam i nacizam – mrzitelji tradicionalne obitelji

Budući da sovjetski režim nije uspio uspostaviti totalni kolektivizam, pokušao je obitelj podčiniti državnim interesima kako ih uređuje Partija, i zaključio je da supružnici mogu biti razdvojeni ukoliko država to zatraži. Ni nacizam tu nije ostao suzdržan. Njega je zanimalo samo to da obitelj proizvodi »čistu« djecu i u dovoljnom broju za potrebe države. U oba slučaja, obitelj je u potpunosti postala podređena interesima države. Zanimljivo je da je nakon sukoba sa Staljinom i gubitka utjecaja i moći, jedan od najutjecajnijih ljevičara svih vremena Lav Trocki izjavio „da je jedan od razloga zašto komunizam nije bio uspješan taj što Staljin nije bio dovoljno nemilosrdan u pokušajima uništenja obitelji“.

Da bi shvatili suštinu te destruktivne ideje treba razumjeti da komunizam nije samo gospodarski ili ekonomski sustav, već prije svega totalitarni oblik cijelog društva koji nužno time agresivnom prisilom formira i kompletan život društvene zajednice: kulturu, sport, znanost, obrazovanje, gospodarstvo, medije i baš svaki i najmanji dio života. U mirnodopskom vremenu, totalitarne tendencije komunizma su bile mnogo očiglednije nego npr. u vrijeme nacizma od 1933-1939.

Naprotiv, zbog toga agresivnog bezboštva komunizma i osobite mržnje prema kršćanstvu i Kristu, najžešći napadi na obitelj idu upravo na one koji se zalažu za sakramentalni (božanski, temeljni, ishodišni) značaj obitelji.

Osim toga, po inerciji obitelj naglašava privatno vlasništvo i posjedovanje, a što je najgore za komuniste ona je vjerni čuvar tradicije i vjere koju u idealnom društvu treba – dokinuti! Tome koristi „krvava revolucija“ i ubijanje svakog tko se nađe na putu. To komunizam čini na osobito nasilan i brutalan način u svakoj zemlji gdje je došao na vlast.

Uništenje obitelji u praksi – Lenjin i Rusija

Zbog toga je komunizam kada revolucijom, terorom i ubijanjem došao na vlast u Rusiji silom se trudio učiniti tri stvari:
1. ukinuti stalnost obitelji potenciranjem olakih sklapanja i rastava braka
2. uništiti tradicionalnu unutarnju obiteljsku povezanost da bi djecu što lakše podredili „državi“
3. ukinuti privatno vlasništvo i ženu što više izolirati od kuće u industrijske i gospodarske poslove (to su činili pod frazeologijom „oslobođenja žene“)

Poznata je Lenjinova izjava: “Prije svega ženu treba osloboditi odvratne i zaglupljujuće za kuhinju i dječje pelene“. Zanimljivo je da jedna od parola viđenih na skupu promicatelja pobačaja u subotu na Strossmayerovom trgu u Zagrebu bila gotovo identična: „Učimo djevojčice da umjesto kuće spremaju revolucije“. Više nego frapantna sličnost, osim što subotnji promicatelji pobačaja u svoju ‘ideologizacije i revolucije’ uključuju umjesto žena čak i djevojčice. Revolucionarima, naime, djeca nisu smisao i cilj kao očevima i majkama, već samo sredstvo i broj. Komunizam u svojoj biti mrzi čovjeka, a samim time na taj način i promatra djecu.

Treba reći da je desetinama godina najveće komunističko carstvo na svijetu SSSR činio sve da rastroji i uništi obitelj. Sloboda rastave, sloboda izmjene, sloboda zamjene, divljačka sloboda svim instinktima bila je tolika da je već 1935. U Moskvi bilo 1 vjenčanje na 80 stanovnika i 1 rastava braka na 200 stanovnika! Ta institucija rastave braka je napp. u mnogim katoličkim zemljama (i Hrvatskoj) bila u to vrijeme gotovo nepoznata. Danas, međutim, je u još radikalnijem obliku od sovjetskog u cijelom zapadnom svijetu u galopirajućem porastu. Vidimo li neke poveznice?

Sovjetska komunistička aktivistkinja Tatjana Černavina koja je 1933. prebjegla u Finsku izjavila je da „baš kod stranaca (misli zapadnjaka), a naročito žena Zapada baš ta strana sovjetske politike: slobodna ljubav, rastava, pobačaj izaziva najveće oduševljenje“, te nastavlja „sigurno da od toga sovjetske žene nemaju nikakve koristi jer one stare prije reda“.

Da se ženu „oslobodi“ u sovjetskim školama se već djevojčicama govorilo o pobačaju, te čak davale praktične upute za „oslobođenje“ i „svjesno materinstvo“. Poznate fraze danas?

To sustavno demoraliziranje mladih urodilo je plodom, što je dovelo do nacionalne demografske katastrofe i moralne propasti Rusije i ostalih zemalja SSSR-a. „Mi trebamo ljudi .. . Pobačaj, koji uništava život u zametku je nedopustiv u našoj zemlji … sovjetska žena je u svojim pravima izjednačena s muškarcem . .. . no to ju ne oslobađa njene velike i časne dužnosti, koju joj /e sama narav povjerila: ona je majka, ona daje život. — A to sigurno nije njena privatna stvar, nego je to stvar od najveće socijalne važnosti.“, izjava je izašla u službenom glasilu sovjetskih radničkih sindikata „Trud“ 27. Travnja 1936.. Uočena katastrofa posljedice razaranja braka i života djece nagnala je komuniste da 1936. donesu Zakon protiv pobačaja i odviše lake rastave braka. Demografska i moralna katastrofa, poznato?

Današnje „ludo vrijeme“ – sjediti i gledati ili…

Događaji onih »ludih 68-ih godina« XX. stoljeća, kao i kulturalna revolucija kasnih godina XX. stoljeća, konačno su zabili posljednji čavao u opravdanost i smisao prakse braka i obitelji. I sve su niti koje je čovjek pleo oko njih u socijalnu mrežu razmršene. Pokidao ih je (još uvijek ih kida), između ostaloga, kapitalistički egoizam i nezasitni megamaterijalizam. Tako brak i obitelj proživljavaju ozbiljnu krizu, postali su predmetom bespoštedne manipulacije kojoj je cilj umanjiti njihovo značenje. U tome su se posebno istaknule, kao što smo rekli tri ideologije: komunizam, feminizam i genderizam.

Treba li se tome čvrsto i odlučno suprotstaviti ili dozvoliti da neprijatelji obitelji i života u potpunosti zavladaju svim sferama društva? Po sovjetskom primjeru, ali i onome što se događa pred našim očima to donosi propast. Postoji jedan mali problem danas: stvari su se u sovjetskom (i drugim) komunističkim imperijima događale jasnije i brže, kolokvijalno rečeno „hard“, a metodologija današnjih mrzitelja života i obitelji najčešće je „soft“ umotana u primamljive pakete riječi kao tolerancija, sloboda, ljubav, pravo koje tako divno zvuče i škakljaju uši, ali u zmijskim rukama donose plodove – smrti. Baš kao kada je zmija progovorila umiljatim glasom prvoj obitelji koju je Bog postavio na ovu našu Zemlju.

Hoćemo li preuzeti odgovornost nas samih radi, naše djece radi i cijelog ljudskog roda ili promatrati iz naslonjača kako obitelj postaje dio prošlosti?

Svi znamo odgovor – nećemo!