Početkom 2015. u 95. godini života umro je Richard von Weizsäcker, prvi predsjednik ujedinjene Njemačke (1990. – 1994.) i posljednji predsjednik Savezne Republike Njemačke/Zapadne Njemačke (1984. – 1990.). Kao član Kršćansko-demokratske unije (CDU) obnašao je i dužnost gradonačelnika Zapadnog Berlina (1981. – 1984.), a znamenit je njegov govor na 40. obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata u Bundestagu 1985., u kojem se osvrnuo na odgovornost Nijemaca za nacističke zločine i opasnost zaborava, ali isto tako i štetnost nametanja kolektivne krivnje nacijama, ističući njezinu individualnost i opasnosti koje vrebaju od njezina nametanja mlađim generacijama Nijemaca. Na kongresu zapadnonjemačkih povjesničara u Bambergu 1988. također je održao poznati govor, kojim je na neki način stao na kraj poznatom njemačkom sporu među povjesničarima (Historikerstreit) i raspravi o njemačkom „zasebnom putu“ (Sonderweg), inzistirajući na činjenici o jedinstvenosti pojave holokausta i opasnosti njezine relativizacije.
Zaslužan za priznanje Hrvatske, ali slabo poznat hrvatskoj javnosti
Kao što je vidljivo iz navedenoga, obnašao je dužnost predsjednika upravo u vrijeme njemačkoga priznanja Republike Hrvatske. Međutim, njegova smrt u hrvatskim medijima prošla je gotovo nezapaženo, samo uz prenošenje informativnih agencijskih vijesti. Ipak, nije mi ovdje namjera poigravati se nekakvog odvjetnika njemačke vanjske politike prema Hrvatima i mentalitetom bečkog konjušara sudjelovati u njezinoj apologiji, kao što to čine neki istaknutiji „konzervativni“ kolumnisti u hrvatskom dnevnom tisku, već koristim ovaj povod kako bih u prvome redu istaknuo ulogu obitelji Weizsäcker u europskoj i svjetskoj političkoj povijesti 20. st.
Političko nasljeđe obitelji Weizsäcker
Inače, Weizsäcker je pripadao uglednoj njemačkoj obitelji – djed mu je bio Karl von Weizsäcker, ministar kulture (1900. – 1906.) i premijer (1906. – 1918.) Kraljevine Württemberg, a pradjed Karl Heinrich Weizsäcker bio je znameniti protestantski teolog i profesor crkvene povijesti na Sveučilištu u Tübingenu. Richardov otac Ernst von Weizsäcker obnašao je pak dužnost državnoga tajnika u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova (1938. – 1943.), a služio je i kao veleposlanik pri Svetoj Stolici (1943. – 1945.). Njegova uloga u Rimu tijekom Drugoga svjetskog rata predmetom je analize suvremenih politoloških studija pa ga tako umirovljeni američki diplomat Thomas Patrick Melady u svome članku „The Liberation of Rome, 1944: Did Hitler Know?“, objavljenom u časopisu The Ambassadors Review 2013., ističe kao jednu od tri ključne osobe (uz papu Pija XII. i njemačkog generala Alberta Kesserlinga) koje su svojom mudrošću i političkom promišljenošću osigurale miran prijenos vlasti iz ruku Nijemaca u ruke Saveznika 1944., čime su na prvom mjestu sačuvani brojni ljudski životi, ali i golema rimska materijalna kulturno-povijesna baština, uključujući građevine, umjetnine i arhivske dokumente – blago od neprocjenjive vrijednosti.[1] Ipak, Ernst von Weizsäcker je tijekom Nürnberškoga procesa (tzv. Ministarski proces 1947. – 1949.) osuđen na sedam godina zatvora, iako je Winston Churchill njegovu presudu nazvao „kobnom pogrješkom“.[2] Iste godine kazna mu je smanjena na pet godina, da bi 1950., nakon tri godine i tri mjeseca zatvora, konačno bio pušten. Prilikom procesa u njegovoj je obrani sudjelovao i sin Richard, tadašnji student prava.
„Osjećaj krivnje i svijest odgovornosti“
U svome članku „Osjećaj krivnje i svijest odgovornosti“ objavljenom u Hrvatskoj reviji 1970. Ernsta von Weizsäckera u pozitivnom kontekstu spominje i hrvatski svećenik Ivan Tomas, urednik i spiker emisija na hrvatskom jeziku na Radio Vatikanu (1954. – 1962.) i dugogodišnji suradnik mnogih hrvatskih iseljeničkih novina, revija i publikacija. Tomas se u dijelu teksta u kojem progovara o skladnoj razboritosti Nijemaca da preuzmu odgovornost za uspon nacizma na sljedeći način izražava o Weizsäckeru: „Bilo je žalosno, što su neki njemački izbjeglice, bezvjerci, kršćani i Židovi, bezočno teretili na sudu poštene ljude, kakav bijaše njemački poklisar kod Svete Stolice Ernst von Weizsäcker, koji je i kao kršćanin i kao mislilac zastupao Platonovu ideju, da je nepravdu bolje podnositi nego nanositi, a ne treba zaboraviti, da su mnogi Nijemci u okupiranim područjima, u ratu, voljeli sami biti strijeljani, nego strijeljati nevine ljude.“[3] Što se tiče veza obitelji Weizsäcker s Hrvatskom, Richardov brat Carl Friedrich von Weizsäcker, poznati fizičar, kasnije i filozof, bio je do svoje smrti dopisnim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1992. – 2007.).[4]
O potrebi znanstvenog, ali ne i ideološkog revizionizma
Naposljetku, iz primjera obitelji Weizsäcker još je jednom jasno vidljivo da se kolektivima bilo kojega predznaka (klasnog, vjerskog, nacionalnog i dr.) ne može nametati krivnja za zlodjela koja su pojedinci i/ili skupine počinile u njihovo ime. Također, nameće se potreba zrelog znanstvenog revizionizma i preispitivanja utvrđenih ideoloških konstrukata, ali i znanstvenih „dogmi“, kako u historiografiji, tako i u drugim znanostima, no pritom valja dobro pripaziti da se ne bi skrenulo u vode ideološkoga revizionizma, te da bježeći od monopolizacije i apsolutizacije pojedinih fenomena ne bismo došli do njihove potpune relativizacije i zamagljivanja istine, tako svojstvene dominantnom postmodernističkom diskursu.
Domagoj Tomas
[1] Thomas Patrick MELADY, „The Liberation of Rome, 1944: Did Hitler Know?“, The Ambassadors Review, Fall 2013., 43-52.
[2] http://www.telegraph.co.uk/news/obituaries/11389372/Richard-von-Weizsacker-German-president-obituary.html
[3] Ivan TOMAS, „Osjećaj krivnje i svijest odgovornosti“, Hrvatska revija, god. 20, br. 4, 1970., 562-563.
[4] http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/carl_friedrich_weizsacker
