Jedna vjernica napisala je otvoreno pismo potaknuta događajima posljednjih dana. U cijelosti donosimo što je napisala:
Potaknuta događajima ovih dana, imala sam potrebu napisati vam par stvari. Imam 26 godina i moram priznati da mi je ponekad teško živjeti svoju vjeru. I biti među ljudima koji me ne razumiju i osjećati se usamljen u svemu. Bogu hvala za moju obitelj, za moje roditelje koji su se jako trudili da ljubav prema Bogu, obitelji i domovini usade u naša srca. Dao im je veliku zadaću, koju su stvarno dobro odradili i jos uvijek to rade. Ali ja nisam blizu svoje obitelji i zato i jesam ponekad usamljena u tome. Među ljudima s kojima radim i među ljudima s kojima se druzim ne nalazim puno duhovnih prijatelja, koji su mi ponekad potrebni da s nekim podijelim to sto osjecam… Sve su to divni ljudi, ali mi ipak fale razgovori i iskustva drugih.. Unazad mjesec dana sam imala, ajmo to tako reći “duhovnu krizu”, tjerala sam se da se molim, da idem na Misu, i molila Boga da ne dopusti da se udaljim od Njega. I onda se dogodio “Hod za život”, ne mogu opisati osjećaje koji su se dogodili u meni gledajući sve te mlade djevojke i muškarce koji su se spremni “duhovno boriti” u ono što vjeruju, koji su izašli hrabro zaštititi živote najslabijih. Koliko snage i ljubavi u tome. Koliko nisam nalazila muškarce u okolini koji bi živjeli svoju vjeru, a koliko ih je zapravo bilo na jednom mjestu i koliko ih zapravo ima. Koliko ima “Josipa” koji će svoje žene voditi k Bogu, koji će braniti živote najslabijih, koji su spremni podnijeti izrugivanje i imati čast da ih svijet mrzi, i da im Bog da tako veliku zadaću. Kako je ovo dalo snagu mome daljnjem hodu. Opet Bog nije dopustio da se udaljim od Njega, kakvo je ovo bilo lijepo buđenje iz one duhovne krize. Hvala Mu na ovome. Ovo je bilo moje malo svjedočanstvo, koje meni puno znači. Najljepši pozdrav i Bvb.