Predsjednik Hrvatskoga košarkaškog saveza (HKK) i bivši legendarni hrvatski košarkaš Stojko Vranković bio je gost u sinoćnjoj emisiji U svom filmu Tončice Čeljuske.
Odgovarajući na pitanje snalazi li se bolje kao košarkaš ili kao čelnik Hrvatskoga košarkaškog saveza, priznao je da mu je mnogo lakše bilo igrati na parketu te dodao: Plasman na svjetsko prvenstvo trenutačno nam je najveći izazov pa utakmice protiv Rumunjske i Nizozemske moramo dobiti. Naš je najveći problem što ne možemo računati na naše igrače koji inače igraju u NBA-u jer je u tijeku NBA-ova sezona, ali s tim se moramo nositi. Da je Republika Hrvatska košarkaška velesila, dokazuje i činjenica da u državi od četiri i pol milijuna stanovnika čak šest igrača igra u NBA-ovoj ligi. To je nevjerojatno ako se uspoređujemo s mnogo većim državama, dodao je Stojko Vranković.
Priznao je da nema odgovora na otkazivanja nekih igrača koji zbog sudjelovanja u ljetnoj NBA-ovoj ligi nisu nastupili na Europskome košarkaškom prvenstvu, no nikoga se ne može natjerati da igra za reprezentaciju. Smatra da je to pogrešna procjena jer je i sâm igrao ljetnu NBA-ovu ligu. Naime, prema njegovu mišljenju, Europsko košarkaško prvenstvo igraču donosi mnogo više – i iskustvo i medalje.
U emisiji Vranković se prisjetio i najslavnijih trenutaka karijere kada je igrao u završnici Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine. Tada je u završnici s reprezentacijom Sjedinjenih Američkih Država (SAD), tadašnjim timom iz snova NBA-ove lige, igrala i hrvatska reprezentacija. U toj momčadi bili su najslavniji igrači svih vremena, a momčad mlade države koja je prvi put nastupala na Olimpijskim igrama dostojno im je parirala punih petnaestak minuta, istaknuo je Stojko Vranković.
Najtežim trenutkom u karijeri naveo je smrt Dražena Petrovića, koji je bio vodilja cijeloj generaciji i vođa na parketu. Dan ili dva nakon njegova ispraćaja reprezentacija je putovala na Mediteranske igre u Francusku, što su bili neopisivo teški trenutci jer je Dražen Petrović nedostajao svima u svakome trenutku. Poslije njegove smrti u hrvatskoj košarci ništa više nije bilo isto. Da je živ, vjerojatno bi on sjedio na ovome mjestu, a ne ja, zaključio je Stojko Vranković.
Tekst se nastavlja ispod oglasa