Tonia, Ivan, Marina, Ivica i Mateja mladi su ljudi koji su se rodili sa sindromom Down. Oni su primjer kako ne treba imati predrasuda i kako, uz puno volje, želje, truda i pomoći okoline, mogu uspjeti i ostvariti svoje snove. Priču o njima u filmu “Mogu li i ja raditi?” sažela je redateljica Ljiljana Bunjevac Filipović.
Mnogi ljudi ne vole svoj posao. Mnogi prigovaraju i preko volje svako jutro ustaju i ponovno započinju svoj radni dan. Ali Tonia, Ivan, Marina, Ivica i Mateja jedva čekaju da prođe vikend i da mogu u ponedjeljak rano ustati, spremiti se i sami krenuti na posao. Jednostavno, vole raditi, vole svoje kolege na poslu i ništa im nije teško, piše HRT.
Tonia Klarin
Već u 6 sati ustaje se Tonia da bi, kako kaže, sve stigla obaviti.
– Kada je Tonia završila srednju školu, dobili smo priliku za posao. Tonia je bila oduševljena, bila je vesela, rekla je njezina majka, Martina Klarin.
Tonia radi dvije i pol godine, a cijeli tim radnika je bio uključen. Njezina kolegica kaže da je ona samostalan djelatnik.
– Tonia ima punopravni ugovor kao i svaki drugi zaposlenik naše tvrtke. Tonia će jednog dana imati svoju mirovinu i neće morati ovisiti o nekome, kazala je Mirjana Pavličević, kolegica.
– Ja radim s kupcima, malo ih uputim gdje trebaju ići, na koji odjel i pokažem im što im treba, rekla je Tonia o svom poslu.
Kolege imaju samo riječi hvale, jer je Tonia jako odgovorna.
Ivan Kos
Ivan ima 22 godine, radi u kafiću i jako mu je lijepo.
– Ivan kada je krenuo raditi za nas na aerodromu prije tri godine, nije bio lako. Dodijelili smo mu asistenta kod samog početka koji mu je bio potpora. To je trajalo negdje 2-3 mjeseca. Sada je Ivan skroz samostalan i nema nikakve razlike između njega ili bilo kojeg drugog zaposlenika, rekao je Stjepan Belošević, Ivanov šef.
– Ovdje sam kao konobar. Čistim stolove, pepeljare, metem pod, popunjavam frižider, stavljam posuđe u perilicu, objasnio je Ivan o svom poslu.
Ivan zna turski jezik, a naučio ga je gledajući turske serije. Kaže da su mu to najdraže serije. Osim toga, dodaje da jako voli i kuhati.
Marina Kasalo
Marina uskoro ima 27 godina i radi četiri sata na neodređeno vrijeme u praonici.
– Imam izvrsne kolegice koje su me prihvatile takve kakva sam. Nije bitno imam li sindrom Down ili ne. One meni jako puno znače, rekla je Marina.
– Naša Marina je došla unazad šest godina, adaptirala se. Dolazi na posao s jednim velikim entuzijazmom, radišna je i vesela. Nismo mogli dobiti boljeg radnika, rekla je njezina kolegica. Kolegice kažu da Marina uvijek traži posla i da je odličan radnik pun ljubavi.
– Marinu sam rodila u 35. godini. Kada sam saznala za dijagnozu bila sam šokirana. Nije bilo lako prihvatiti, ali shvatila sam da se mora pokrenuti. Primijetili smo odmah da ima probleme sa srcem. To smo riješili unutar njezinog devetog mjeseca, operirana je u Italiji. Od onda je dosta brzo napredovala. Išli smo kod logopeda, defektologa i fizijatra. Sve je išlo polako, ali išlo je u granicama normalnog djeteta, ako tako mogu reći, rekla je Ana Kasalo, njezina majka.
Marina je aktivna u svim poljima, završila je razne tečajeve, ide na koncerte i druga događanja.
> Licemjerje s ljevice: Mile Kekin nastupa za Svjetski dan sindroma Down, a supruga mu se zalagala za usmrćivanje bolesne nerođene bebe
Ivica Gregurić
Ivica radi na četiri sata u cateringu, jako je veseo, zabavan i voli zapjevati.
– Uvijek dođe ranije na posao da bi se pripremio, kazala je Vera Damjanović, njegova kolegica.
Kada je Ivica izgubio posao, a tadašnja tvrtka propala, njegov sadašnji poslodavac vidio je to u novinama i angažirao ljude da se Ivicu primi.
Ivicu jako zanima kraljevska obitelj, voli pisati o njima, a i nacrtao je kaput i šešir kraljice Elizabete II.
– Nitko Ivicu nije drugačije tretirao u obitelji. Mislim da je čitava filozofija u tome. Nemojte se sramiti svoje djece, ona nisu bolesna. To je genetski poremećaj, priroda se zaigrala. Dijete ne treba izolirati. Gdje kod smo mi išli, Ivica je išao s nama, rekao je Ivičin otac, Mato Gregurić.
Mateja Alerić
Mateja ima 21 godinu, iz Imotskog je i radi u vrtiću od 7 do 11 sati. Pomaže u vešeraju s robom.
– Vrijedna je i pametna. Puno mi pomaže i lakše mi je. Slažemo se super, nekako smo baš kliknule, baš funkcioniramo, rekla je njezina kolegica.
– Mateja je jako dobro prihvaćena. Djeca je dočekuju s osmijehom. I što je najvažnije, Mateja dolazi na posao svako jutro s osmijehom, a tako i odlazi, rekla je Kornelija Loza, direktorica vrtića.
– Niti jedno jutro je nisam probudila, samostalna je. Kada je bila u osnovnoj školi nikada nije otišla u krevet bez da je pripremila što će obući za školu, rekla je njezina majka, Ana Alerić.
Mateja voli plesati i to joj je život.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
