Jasna Šćavinčar Ivković, diplomirana inženjerka arhitekture iz Zagreba, majka dvojice odraslih sinova koja ističe kako sebe još uvijek doživljava kao biće u nastajanju, koje tek uči živjeti puninu života.
“Moja je priča sasvim jednostavna. Život, ni po čemu neobičan. Nisam posebno uspješna, niti posebno mudra. Imam više želja i planova nego ostvarenja. Moja kreativnost još uvijek čeka neka mirnija vremena”, rekla je Jasna dodavši kako je jedna od bezbroj žena koje iz dana u dan balansiraju između obitelji i posla, između supruga i djece, između znanstvenih ambicija i dječjih zadaća, između mirisa kuhinje i Domestosa s jedne i želje da budemo lijepe i njegovane i željene s druge strane, između njege ostarjelih roditelja i neprospavanih noći zbog djece koja su ili bolesna ili su negdje vani…..
Pojasnila je kako je život uči oslanjati se na Boga
“U djetinjstvu sam išla na tisuću aktivnosti: glumim, učim jezike, čak i nešto sviram, najviše ipak volim slikati, ali to je nesigurno zanimanje pa upisujem MIOC i završavam arhitekturu. Počinjem raditi kao projektant, na korak sam do magisterija, a onda se prebacujem u Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode i već godinama radim na obnovi graditeljske baštine. Razne stvari. Ponekad suhoparne, ponekad interesantne, s osjećajem velikog zadovoljstva kad vidim rezultate rada i dam bar malo vjetra mojoj zatomljenoj ali nemirnoj kreativnosti (koju osjećam kao Božji dar i nema puno veze s mojim trudom)”, istaknula je te dodala kako se s 27 godina udala: “Imam dva sina, sada već velika momka, kojima sam bila potpuno posvećena”.
Važno je neprestano rasti. Ne rasipati vrijeme ni snagu. Usredotočiti se na bitno
“A danas? Usprkos datumu rođenja (koji me uvijek nanovo iznenadi, a i nekih bolova koje osjećam sad ovdje, sad ondje), sebe još uvijek doživljavam kao biće u nastajanju, koje tek uči živjeti puninu života. Sabirući dosadašnje iskustvo, mogu ipak prenijeti neke spoznaje kako bi mlađima olakšala i ubrzala put, da ne ponavljaju moje greške. To su saznanja u koja sam posve sigurna, do kojih sam došla prvenstveno učeći iz Biblije, zatim od svetih i dobrih ljudi te iz vlastitog iskustva. Nastojim po njima živjeti i svakodnevno ih posvješćivati: Važno je neprestano rasti. Ne rasipati vrijeme ni snagu. Usredotočiti se na bitno”, naglasila je te dodala: “Isus je gospodar svega na nebu, svega na zemlji i svega pod zemljom. Zato se ne moram brinuti. Sve je u Njegovim rukama. Osim moje slobodne volje da odbijem Njegovu ljubav. Bog je gospodar vremena. I zato ne moram neprestano jurcati kroz život”.
Udanim ženama je poručila da ne zaborave voljeti svoje muževe.
“Trebamo jedno drugo. Ta, mi smo jedno tijelo. Moja djeca nisu zapravo moja. Ona su mi poklonjena. Ona su bića za sebe. Takve ih trebam prihvatiti i nastojati odgojiti najbolje što mogu. Nikada ne projicirati svoje ambicije na njih. Najsigurniji odgoj je molitva. Oni su Božji. Brinuti se za njih, ali ne paničariti i ne očajavati. Svaki dan predati ih anđelu čuvaru na brigu”, rekla je Jasna dodavši: “Sve što radim, ma kako nevažno se činilo, moram raditi tako da svoj rad mogu posvetiti. Nije bitno koliko se radi, nego kako, i je li potrebno”.
Od velikog rada i velikih ambicija puno je važnije nekome pokloniti osmijeh, pomoć ili svjetlo smisla
Naglasila je kako je dobro u poslu biti kreativan, djelatan, uspješan, čak i napredovati – već prema darovima koji su nam dani da ih umnožimo.
“Ali sve što činimo neka bude na slavu Bogu. Tako ćemo najbolje znati što je dobro, a što ne. Od velikog rada i velikih ambicija puno je važnije nekome pokloniti osmjeh, pomoć ili svjetlo smisla. Ne moramo ići u misije da bismo bili veliki vjernici i dobri ljudi. ‘Indija je tu oko nas’ veli sveti Filip Neri. Osvrnuti se oko sebe, pogledati oči kolege na poslu, prolaznika na ulici, starca koji skuplja plastične boce, djeteta u bolnici, kompjutorskih ovisnika, mladih koji besciljno lutaju, prevažnih malih i velikih tajkuna… Svugdje ista priča. Traže i ne nalaze…’Žetve je puno, ali je poslenika malo…’ Pristajemo li biti Njegova ruka na Zemlji? Njegov zagrljaj ovdje, svaki dan?”, upitala je te dodala kako je važno svaki dan započeti molitvom, uvijek, usprkos svemu.
“Odgurnuti, makar na trenutak, svu žurbu, sav umor, sve brige i misli koje nas napadaju i posvijestiti si jedinu pravu stvarnost: da je Isus Gospodar, a On me voli i ja mu se predajem: Kuda ćeš me, Isuse, odvesti danas? I život postaje prekrasna avantura. Postajemo upravo onakvi kakve nas je zamislio. Susrećemo upravo one koje trebamo. Činimo upravo ono što je najbolje. Otkrivamo iz trenutka u trenutak svoje poslanje. I nije važno koliko su male i nevidljive stvari koje činimo, koliko je neprimjetan i običan život koji vodimo. Bitno je kolike su one u Božjim očima. Koliko smo ljubavi dali!”, poručila je Jasna.
Kao uzor žene u svom životu istaknula je Djevicu Mariju.
“Poslušna, potpuno vjerna, potpuno predana. Puna ljubavi. Skromna, trpeća, ali puna nade. Ponizna, ali mudra, hrabra i jaka”, zaključila je Jasna.