Sinovi…

Za sada prevladavaju u našoj obitelji. Trenutno ih je šest. Dobro je to što su blizanci još mali i slatki pa je s njima i ništa posla osim hranjenje, ljubljenja i grljenja…, piše Marija Lukačin, koja je pisala kolumne ‘Mama za 5’ za Narod.hr dok je imala petero djece, sada ih ima devet.

Najstariji je već “skoro” veliki. Mislim si što smo napravili smo napravili, ostala je samo
molitva. Dakle, trenutno ih je troje koji izuskuju malo poveću pažnju. I to trojica koji su bliski i po godinama i na kraju i po ponašanju.

Ova godina mi je bila malo teža u svemu. Osim blizanačke trudnoće; cijelo ljeto smo malo po malo renovirali kuću što zbog potresa a onda zbog dolaska još dvije bebe. Muž je radio a ja sam bila većinu vremena sama s njih sedam. Trenutno mi se to čini kao najizazovniji period života jer danas vidim koliko tada nisam kužila i koliko mi je moglo biti lakše.

Muška vojska…

Stalne svađe, deranja, tučnjava, negodovanja, “ja ne bi ovo” ili “ono”, stalno smeće naokolo.

Taman nešto skloniš, to isto se pojavi na drugom mjestu. Vječno popikavanje preko tenisica
i papuča. Pidžame samo ostavljene onako usput, ručnici mokri na podu, pasta za zube
razmazana po zidovima kupaonice, umivaonici poljepljeni od pokušaja kreiranja ljigavaca,
sitnih narezanih papirića posvuda, odjeća koja visi s vrha ormara onako bačena jer je
bačena. Sa zidovima su bili posebno kreativni, pogotovo najmanji od njih – koliko god sam ja skrivala po kući razna pisala i bojila, to je bilo sve pošaranije – pastele, markeri, flomići,
krede, tempere… sve su uspjeli izvući od nekud, naći negdje i napraviti kaos za samo
nekoliko minuta. Lopta u kući, nogomet u kući, graničar u kući… uglavnom u blagovaonici i u dnevnom boravku pa evo dok nosiš lonac od 8 litara juhe da zadovoljiš njihove dnevne
kalorijske potrebe prvo se popikneš preko nečije noge, pa ruke, staneš na autić da bi došao
do stola pa se zahvališ Bogu da si preživio taj put, još jedan put taj dan. I onda nakon juhe, glavnog jela, deserta… čuješ onu rečenicu “ja sam gaaaaaadan!!!” a kuhinja još nije ni blizu toga da je pospremljena… Ne znam kako su vaši ali moji su vjeeečno gladni i uvijek ali baš uvijek bi mogli jesti i to uvijek kao da nisu jeli najmanje sedam dana. Možete misliti kako se to na bake odražava 🙂 “aj pojedi nešt!”, “ta tvoja mama…”, “a nije ti bilo dosta večere?” jer iskoriste svaku priliku kada ih vide da objasne “kako su baš jako gladni”!

I onda ja, kao majka svaku tu situaciju pokušavam s njima riješiti riječima u dugačkim
rečenicama, objašnjavajući i misleći kako će me razumijeti što govorim.
“Molim vas nemojte se svađati, to je jako ružno! Vi ste braća i trebate se voljeti!”
“Je l’ lijepo kada čujete mene i tatu da vičemo?”
“Nemojte se tući dečki, pa to vas boli… bla bla… sve možete riješiti razgovorom…”
“Već sam vam sto puta rekla da kuća nije igralište! Je l’ kuća igralište?”
“Pa kak si opet gladan, pa sad si jeo? Ajde još malo izdrži pa će biti večera, pojedi bananu,
jabuku…”
“Molim vas ajde maknite svoje igračke s poda, padam preko njih, imate svoje sobe, igrajte
se tamo, tamo vam je ljepše”
“Zašto si opet pošarao zidove, imaš papire / bilježnice / ploče za to?”
……. i sve ostale rečenice koje mi majke koristimo misleći da razgovaramao sa svojim
kćerima i da ćemo takvim razumnim rečenicama postići to da nas mala vojska sinova
posluša. Eh!

Sjećam se jednog prezbitera koji je govorio o braku i o tome kako pred oltarom obećajemo
sebe u dobru i u zlu, ali ne u razumijevanju. Imam osjećaj da to vrijedi za sve žensko muške
odnose.

Samo konkretne rečenice

Pa onda našeg mentora u školi koji je rekao da se dječaci moraju ispucati. Ispucati kažeš?
Dakle sve dolazi u obzir?

“Idite se svađati u svoju sobu.”
“Izvolite van napucavati loptu.”
“Pokupi prljavi veš!”
“Usisaj kuhinju!”

Samo kratke i konkretne rečenice, bez previše objašnjavanja.

“Večera je u 19 sati, to je za sat i pol.”
“Ne možeš na plejku.”
“Napiši zadaću.”
“Pospremi suđe.”
Tučnjave i negodovanja su veoma posebni izazovi!
“Van, trčiš 20 krugova oko livade”
“30 čučnjeva, trbušnjaka ili štogod…”
“Tu ti je 20 knjiga, jednu po jednu nosi na policu!”
Sve ovisno o vremenski uvjetima i gdje smo…

Dječaci nisu djevojčice, njima ne trebam objašnjavati jer ionako dobijem odgovore koje oni
već odavno znaju ali su po prirodi drugačiji. Oni se ponekad moraju potući, lupiti, posvađati, raspravljati, derati… samo ih treba znati preusmjeriti, izmoriti, voljeti, izgrliti i izmoliti.

1. Sam 17,17
“A Jišaj reče svome sinu Davidu: “Uzmi za svoju braću ovu efu prženoga žita i ovih deset
hljebova i odnesi brže svojoj braći u tabor.”

*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa