”Ovih dana sam imala priliku saznati nešto novo o sebi… zapravo ono što sam već znala, jer uvijek u dubini srca nekako znam prepoznati svoje grijehe ali ih nisam u mogućnosti izreći pa čak niti pomisliti da su istiniti… Upravo takve situacije mi pomažu da sagledam sebe iz jedne druge perspektive, da se mogu pomoliti nad tim situacijama i nad tim ljudima koji su mi to izrekli pa o svemu svjedočiti samoj sebi i na kraju djecu. Kako to pomaže pri mom rastu i odgoju djece!”, piše Marija Lukačin, koja je počela pisati kolumne “Mama za 5” za Narod.hr dok je imala petero djece, sada ih ima devetero.
Moraliziranje mi nikada nije bio plan
Jedna sestra mi je rekla da moraliziram i da od jedne davno napisane kolumne, više ne želi čitati. To je njeno pravo ali je lijepo da mi je rekla svoje mišljenje i svoje osjećaje. Čitajući neke svoje tekstove, stavljajući se u kontekst neke druge osobe, zaista dolazim do zaključka da izgledaju kao neko moraliziranje… No, meni to nikada nije bio plan.
Nekome drugome preko medija govoriti što i kako bi trebali sa svojim životima, ili sa svojim odgojem… Moje kolumne nisu ”propovijedi” ili neki tekstovi za samopomoć. Moje kolumne su doslovno moj život i ono što ja živim prvo kao vjernica, pa kao supruga pa onda majka, kći, snaha i sve ostalo što jesam na ovom svijetu.
Ali ono što mogu i ono što je moja želja je predstaviti Isusa Krista u mom životu i posvjedočiti svim čudima koje čini u našoj obitelji. Da me Krist nije dotaknuo prije nekih 10 godina i da ja nisam prihvatila taj dodir, sigurna sam da vam ne bi imala što pisati iz svog života osim ispraznosti ovog svijeta i traženju sreće u skroz krivim stvarima i situacijama.
Mislim da nije moraliziranje uvijek i bez iznimke svjedočiti svoju vjeru i radost
Mislim da nije moraliziranje uvijek i bez iznimke svjedočiti svoju vjeru i radost pa čak i onda kad su trpljenja najveća i najjača, nakon dobro isplakanih sati opet ustati na noge, obrisati suze i krenuti dalje radosno jer znam da ima Onaj koji “čisti” za mnom i da sve svoje trebam predati Njemu.
Da, ponekad ni to ne ide… ali ne ide samo zato što, opet, imaj taj neki koji to ne želi pa najčešće ženu stavlja u beskorisne situacije da čini beskorisne stvari pa se shodno tome i osjeća beskorisnom… kada uz sve što mi je već dano, sve što mogu vidjeti, svaki prekrasan dar koji obitava oko mene – padam. Padam na sitnicama.
Tražeći, često, ni sama ne znajući što a nikako se staviti u Božju volju. Ponekad prođu i godine da se napokon u miru smjestim na mjesto gdje me ON želi a do tada kao neki glupan, biram živjeti u vječnim olujama i burama. Bespotrebno. Nekako si tumačim to kao vrijeme za rast i sazrijevanje, jer ništa ne ide preko noći.
Svojoj djeci time mogu prenositi vjeru a mislim da mi je to kao majci u zajedništvu sa suprugom, jedina najvažnija zadaća, sve ostalo je sporedno i za sve ostalo bude vremena. Priznat sve Bogu, predati mu cijeli svoj život jer ne znam hoću li sutra ili već danas izgubiti to malo svjetlosti koja me obasjala.
Takvi smo, ljudi, drugima nabrajamo njihove grijehe, a svoje ne vidimo
Danas sam tu, sutra već mogu biti duboko u nekom grijehu ostajući bez svega. Takvi smo, ljudi, drugima nabrajamo njihove grijehe, a svoje ne vidimo ili se baš o te iste spotaknemo zbog kojih druge optužujemo. Jer lakše je vidjeti sve druge nego sebe.
Teško je voditi ”hostel” s toliko ljudi
I da ne bi mislili da mi je lako. Nije. Teško je voditi ”hostel” s toliko ljudi, spavati tek nekoliko sati na dan, boriti se s beskrajnošću inače poznatom po nazivu prljavi rublje, vječno prljave kuhinje, doktori, pregledi, bolesti i njihove male i naše velike, škole, roditeljski, ocjene, učenja, jedinice, zaljubljivanja, čistoća, svađe s mužem, naše razlike, naše nerazumijevanje, teško mi je biti trudna i ograničena, teški i bolni su i ti porodi, jako je teško vidjeti svoje propuste prema mužu i prema djeci.
Radost dana besplatno s Neba
Imala bi to i s jednim ili dvoje djece, nije nužno za propuste imati ih devet ili pet…
Al ono što znam i ono što sam naučila da u svim tim težinama, patnjama, trpljenjima imam radost koja mi je dana besplatno s Neba.
Kako sam već pisala, u evanđelju po Marku koje kaže: ”Onih dana Isus dođe iz Nazaret i primi u Jordanu krštenje od Ivana i odmah, čim izađe iz vode ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas zaori s nebesa; Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” i meni je to sasvim dovoljno. I sama sam ta!
Klikći od radosti, Kćeri sionska,
viči od veselja, Izraele!
Veseli se i raduj se iz sveg srca,
Kćeri jeruzalemska!
>’55 minuta’ s Marijom Lukačin: 37 godina, 9 djece, suvlasnica uspješne IT tvrtke…
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.