Hod za život u Varaždinu održan je u subotu 3. lipnja, a popraćen je snažnim i motivirajućim svjedočanstvima. Jedno takvo ima i obitelj Leskovar.
Davor i Ines Leskovar vjenčali su se 2016. i roditelji su dvojice sinova. Odmah po vjenčanju Ines je ostala trudna, no njihovom djetetu srce je prestalo kucati u osmom tjednu trudnoće.
“Taj spontani pobačaj nas je jako potresao, ali kao par još više zbližio. Odmah smo se otvorili životu, no iz godine u godinu naša čežnja za djetetom samo je rasla”, kazao je Davor.
“Nakon tri godine doktor mi je potvrdio bolnu dijagnozu – neplodnost. U molitvi smo odvagnuli i zaključili: ‘Evo, Bože, otvaramo ti se na oba fronta – možeš nam dati biološko dijete, a možeš i putem posvojenja. Kako je tebi brže, lakše, mi smo spremni'”, dodaje Ines.
Ubrzo su krenuli na medicinsku dijagnostiku kako bi saznali razlog neplodnosti, a istovremeno su predali zahtjev za procjenom podobnosti posvojitelja. Taj proces trajao je otprilike pola godine.
>Hod za život u Varaždinu: Vesela atmosfera i poruka da je svaki život važan bez obzira na okolnosti
“Na polovici edukacije za posvojitelje stiglo je prekrasno iznenađenje – prirodnim smo putem začeli i rodio se naš prvi sin. U međuvremenu smo ušli u registar potencijalnih posvojitelja. Za vrijeme trudnoće te do Izakovog prvog rođendana primili smo 11 poziva – onih poziva koje svi posvojitelji željno čekaju: ‘Imamo dijete za vas’. Svaki put nam je bilo bolno dati negativan odgovor”, govori Ines.
Ines Leskovar: Svaki je dan nova pobjeda
Prošle godine upoznali su jednog posebnog dječaka.
“Tada je imao 6 i pol godina, dječak s višestrukim teškoćama u razvoju. Mjesec dana smo ga posjećivali u domu u kojem je boravio, zatim je s nama proveo proljetne praznike. Rastanci su nam sve teže padali i tri mjeseca nakon prvog susreta, uselio se k nama. Još mjesec dana je potrajalo da se riješe papiri pa da pred Bogom i državom postane naš sin”, kazao je Davor.
Dječak kojeg su posvojili, odnosno njihov sada najstariji sin, rođen je kao palčić s hipotonijom i imao je razne neurorizične dijagnoze i ne baš ohrabrujuće prognoze.
“Uz intenzivne habilitacijske programe danas su od svega toga, uz kardiomiopatiju i astmu ostale ‘samo’ smetnje grube i fine motorike te nerazgovijetan govor i granične intelektualne teškoće. Otkako je stigao u obitelj, još više napreduje na svim razvojnim područjima”, ispričala je Ines.
“Tu smo danas da posvjedočimo kako i dijete s teškoćama u razvoju itekako može uljepšati život, a u obitelj unijeti obilje topline i radosti. Dapače, osobe s invaliditetom pravo su bogatstvo za zajednicu ako ih prima bez predrasuda i strahova. Jer svaki život važan i neprocjenjiv: bio on tek sićušna točkica u trbuhu majke ili već zdrava rođena beba, bilo to dijete s invaliditetom ili bolestan starac. Od trenutka začeća svaki čovjek ima svrhu i plan”, kazao je Davor.
“Papa Ivan Pavao II. u svome obraćanju posvojiteljima 2000. godine rekao je: ‘Činjenica da postoji toliko mnogo djece bez obitelji ukazuje na posvojenje kao konkretan način milosrđa.’ Malo zatim ističe kako je veza koja nastaje posvojenjem ‘tako intimna i trajna da ni na koji način nije inferiorna onoj temeljenoj na biološkoj povezanosti’. Mi u svojoj obitelji svaki dan imamo privilegiju živjeti tu jednaku ljubav – jer obojica su naši sinovi: jednakopravni, jednako vrijedni, jednako ljubljeni. Za kraj, želimo vas ohrabriti da se ne bojite otvorenosti životu. Također ni otvorenosti životu putem posvojenja. Kao ni djece s teškoćama u razvoju. S njima je svaki novi dan pobjeda života”, zaključila je Ines.
