“Najviše me potaknula činjenica da moj maleni anđeo treba moju veliku zaštitu i podršku zbog društva u koje će doći, a koje baš ne prihvaća takvu, bolesnu djecu. Baš zato što je bolesna i ne znam koliko će živjeti htjela sam joj pružiti što više ljubavi svaki dan dok je bila u trbuhu i dok je bila u bolnici u inkubatoru. Svaki dan smo suprug i ja bili u bolnici, ljubili ju, mazili, pjevali, pričali s njom.”
“Sto sam puta izgovorila: “Rita, volim te, baš takvu kakva jesi! Za mene si savršena!” I tu našu ljubav je Rita osjetila i živjela je duže od svih prognoza. Budila se u isto vrijeme svaki dan upravo kad smo mi dolazili u posjetu. Ne mogu vam opisati tu ljubav i nježnost koju sam osjećala i potrebu da ju zaštitim od svih koji misle da je njen život manje vrijedan od života zdravog djeteta.” – opisala je svoje iskustvo mlada majka Tea Bekavac, koja je bila u 7. mjesecu trudnoće s trećim djetetom, kad su joj liječnici otkrili da njezina beba ima dijagnozu nespojivu sa životom.
> Ispovijed Ane Božinović: ‘U 6. mjesecu trudnoće rekli su mi da Iva ne može preživjeti…’
“Toliko majki misle da su same i nemaju gdje potražiti podršku”
Tea Bekavac je diplomirana ekonomistica, koja s obitelji živi u Zagrebu. Uz Ritu, koja je umrla nakon 2,5 mjeseca života, ima još 2 starije i jedno mlađe dijete. Odlučila je ispričati svoje iskustvo zbog toliko majki koje misle da su same i da se takvo nešto dogodilo samo njima i nemaju s kim razgovarati ili potražiti podršku. Nije joj lako podijeliti priču u javnosti, ali nada se da će barem nekome pomoći i da neće biti uzalud. Evo što je rekla:
“Bila sam u 7. mjesecu trudnoće s našim trećim djetetom kad sam saznala da moja beba ima dijagnozu nespojivu sa životom. Iznijela sam trudnoću do kraja i naša kćer Rita živjela je još 2,5 mjeseca. Imala sam ju priliku upoznati, voljeti i oprostiti se od nje. Učinila sam za moju bolesnu kćer sve što sam mogla, kao što to radim i za drugu svoju djecu. Na pregledu na kojem sam saznala za dio dijagnoze bila sam sama, jer nisam očekivala takav ishod.
Oko mene doktori i sestre i govore mi kako će mi biti teško, a meni u glavi samo jedna misao koju sam više puta u toj prostoriji izgovorila na glas: “Doktore, ja ću roditi svoje dijete!” Nakon što sam saznala za dijagnozu svijet mi se srušio, ali krenula je i moja borba za život moga djeteta. Nakon što sam malo došla k sebi počela sam više pričati sa svojom bebom preko trbuha i maziti ju jer sam znala da svaki trenutak može biti i posljednji obzirom da veliki postotak teško bolesne djece umire u majčinom trbuhu. Rijetko koje dijete “izdrži” do poroda da se rodi” – priča ova mlada majka.
“Nikad ne znaš koji je trenutak posljednji”
Kaže da je odmah odlučila da će zadržati dijete.
“Bilo je jako teško. I vrijeme dok je bila u trbuhu i nakon što se rodila. Stalno smo bili u iščekivanju. Nikad ne znaš koji trenutak je posljednji. Imaš sto pitanja, a nemaš odgovora. Majka odnosno cijela obitelj nekako ostane sama i mora donositi odluke koje nikad prije nije morala. Cijeli život stane. U našem društvu nedostaje podrška majkama i obiteljima, odnosno definiran proces u kojem obitelj od početka dijagnoze ima psihičku i moralnu podršku stručnog osoblja i podrška obitelji koji su se našle u istim situacijama” – istaknula je.
Kaže da nije razmišljala o pobačaju.
“Znala sam da će biti teško. I bilo je teško svaki dan živjeti s činjenicom da će moje dijete ili umrijeti u mom trbuhu ili će kratko živjeti nakon poroda. To je strašna misao za jednu mamu. U jednom trenutku sam čak pomislila pa ako već neće živjeti bolje bi bilo da umre u mom trbuhu jer će mi biti teško ako se rodi i ako ju upoznam, ali zapravo bilo je upravo suprotno.”
“Suprug i moja okolina su me podržavali”
Ova mlada majka rekla je kako nije bila pod pritiskom da pobaci ili ne pobaci.
“Jedan doktor mi je predložio da odem u Sloveniju usmrtiti bebu, ali ja sam odbila. Suprug i moja okolina su me podržavali. Nitko me nije nagovarao, ali atmosfera je bila takva da mi je većina nametala strah jer ne znam što me čeka, da nisam svjesna kako će mi se život promijeniti, da imam drugu djecu i da moram misliti i na njih i da će mi biti jako teško.
Ja sam u životu već doživjela smrt svoje majke i iskusila što je to tuga, ali također znam da mi ni sada ne znamo tko od nas će koliko živjeti. Shvatila sam da okolnosti ne možemo mijenjati, ali možemo mijenjati pogled na njih.”
Gospođa Bekavac rekla je da je odmah odlučila da će je roditi, čim je saznala dijagnozu.
“Rita je u dva i pol mjeseca života dodirnula živote mnogih”
“A suprug mi je pružio svu podršku da ostanemo uz naše dijete. Najviše me potaknula činjenica da moj maleni anđeo treba moju veliku zaštitu i podršku zbog društva u koje će doći, a koje baš ne prihvaća takvu, bolesnu djecu. Baš zato što je bolesna i ne znam koliko će živjeti htjela sam joj pružiti što više ljubavi svaki dan dok je bila u trbuhu i dok je bila u bolnici u inkubatoru.
Svaki dan smo suprug i ja bili u bolnici, ljubili ju, mazili, pjevali, pričali s njom. Sto sam puta izgovorila: Rita, volim te, baš takvu kakva jesi! Za mene si savršena! I tu našu ljubav je Rita osjetila i živjela je duže od svih prognoza. Budila se u isto vrijeme svaki dan upravo kad smo mi dolazili u posjetu. Ne mogu vam opisati tu ljubav i nježnost koju sam osjećala i potrebu da ju zaštitim od svih koji misle da je njen život manje vrijedan od života zdravog djeteta.
Rita je u 2 i pol mjeseca svoga života dodirnula živote mnogih ljudi kako naše obitelji tako i prijatelja, doktora i sestara. Netko to neće uspjeti u cijelom svom životu tako da smatram da je ona ispunila smisao svog života. Bilo je jako puno i teških i sretnih trenutaka. Jako dobro razumijem kako se osjećaju mame koje se nađu u sličnoj situaciji. Iz mog iskustva, najvažnije je da kasnije možeš mirno živjeti s tim što si odlučila. Moja Rita je preminula na mojim rukama. Uz nju smo bili oboje, njezina mama i njezin tata. To je najstrašniji trenutak koji roditelji mogu doživjeti.
Istovremeno smo bili presretni što smo u tom najtežem trenutku bili uz svoju djevojčicu i što se uz zagrljaje i poljupce svojih roditelja preselila u vječnost. Danas ja imam mir u srcu i živim normalno. Prisjećam se svoje Rite i s veseljem pričam o njoj i pokazujem slike. Isto tako i suprug i naša djeca. Upravo zato što osjećam mir i živim normalnim životom znam da sam donijela ispravnu odluku. Kad daš sve od sebe i učiniš sve što je u tvojoj moći za svoje dijete – imaš mir. I na kraju te to teško iskustvo istovremeno i obogati.” – opisala je gospođa Bekavac.
Poruka ženama koje se nađu u sličnoj situaciji
Poručuje svim ženama koje se nađu u sličnoj situaciji:
“Prvo poručujem – suosjećam, razumijem kako vam je. Kao drugo, preporučujem da razgovarate sa ženama koje su doživjele slične situacije. Provjerite kako se osjećaju danas. I treće i najvažnije, ako postoji mogućnost pružite priliku svome djetešcu bez obzira kako teško bilo. Ljubav će vam se vratiti višestruko.”
Dodala je da je ljudi koji mole i pružaju pomoć trudnicama pred bolnicama nisu potaknuli da zadrži dijete.
“Odluka je bila moja i suprugova. Obzirom da živimo u demokratskom društvu smatram da imaju pravo nuditi potporu i izražavati podršku ženama koje se možda nalaze u teškim životnim situacijama. Svojim djelovanjem nikoga ne ugrožavaju, a nekome možda pomognu. Smatram da je svaki život vrijedan i da svi zaslužuju priliku da se rode.”
Zahvalila je svima koji su bili uz njezinu obitelj.
“Zahvaljujem svim doktorima i sestrama koji su bili uz moju Ritu i cijelu obitelj. Oni su dio Ritine obitelji i zauvijek će biti u mom srcu. Zahvaljujem svim našim prijateljima i našim obiteljima koji su nam bili podrška, a posebno mojoj sestri Nikolini koja je bila uz Ritu i uz nas u najtežim trenucima.” – zaključila je Tea Bekavac.
Tekst se nastavlja ispod oglasa