Ne dajući djeci određene granice u ponašanju, podređujući sve svoje potrebe djetetu, smanjujemo mogućnosti razvoja ličnosti naše djece, sputavamo njihovu priliku da se pripreme za svijet odraslih. Postavljanje jasnih granica nužno je u odnosu kojeg stvaramo s djetetom, koje god dobi bilo.
Da bi se djeca zdravo psihički razvijala, osim ljubavi i pažnje, potrebne su i granice iz kojih uče kako savladati prepreke u životu, kako doći do onoga što žele, kako se utješiti kad nije po njihovom, kako uvažiti potrebe drugih ljudi.
Postupno uvođenje obaveza vezanih za zajedničko kućanstvo i malih zadataka za djecu stavlja ih u položaj aktivnog, ravnopravnog člana obitelji – time ih potvrđujemo kao sposobne i dajemo im realne odgovornosti.
Roditelji sve teže postavljaju djeci granice u odgoju zbog:
-straha da će ih djeca manje voljeti
-želje da im budu prijatelji
-stalne odsutnosti roditelja zbog prevelike zaposlenosti
-uvjerenja da djecu treba zaštititi od svih teškoća.
Kako dijete odrasta, važno je dopustiti mu da iskusi posljedice svojih pogrešaka, da uči preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, treba ga ohrabriti u samostalnom ponašanju sukladno njegovoj dobi.
Važno je da roditelji otvoreno izražavaju svoje osjećaje i potrebe, tako dijete uči zauzeti se za sebe.