Nakon povijesnog govora potpredsjednika JD Vancea na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, svijet postupno postaje svjestan činjenice da Europa kriminalizira mirno izražavanje vlastitog mišljenja. No kako smo došli do ove točke? Kontinent nije preko noći zapao u ovako ozbiljnu situaciju. Današnja kriza slobode govora u Europi (europska cenzura) rezultat je dugotrajnog djelovanja vladajućih elita, koje je započelo nakon Drugog svjetskog rata, piše britanski odvjetnik Paul Coleman, izvršni direktor za ADF International, sa sjedištem u Beču za First Things.
Komunističke države prve su uvele ograničenje govora
Komunističke su države prve uvele ograničenja govora koja su poslužila kao temelj današnjih drakonskih zakona o ”govoru mržnje”. Tijekom izrade Opće deklaracije o ljudskim pravima 1947. godine, zapadne liberalne demokracije zauzimale su se za snažnu zaštitu slobode govora.
Komunističke su zemlje, međutim, inzistirale na ograničavanju govora – osobito onog kojeg su povezivale sa svojim ideološkim protivnicima, fašistima. Kao rezultat toga, konačna verzija deklaracije, koju je Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila 1948., jamčila je slobodu govora u članku 19. Dok je članak 7. ostavio prostor za ograničenja pod nejasnim pojmom ”poticanja na diskriminaciju” – što je kasnije postalo pravna osnova za zakone o ”govoru mržnje”.
Najdalekosežniji međunarodni zakon koji se odnosi na ”govor mržnje” jest članak 4. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD). Opća ga je skupština UN-a usvojila 1965. Njime se od država zahtijeva da poduzmu ”hitne i pozitivne mjere za uklanjanje svakog poticanja na diskriminaciju ili diskriminacijska djela”. Komunistički predstavnik Mađarske izjavio je pak da njegova zemlja neće potpisati konvenciju ako se njome dopušta djelovanje fašističkih organizacija. Dok je američki diplomat ustrajao na stavu da ”građanima mora biti dopušteno pravo na pogrešku”.
Većina Europljana živi pod prijetnjom kaznenih sankcija za mirno izražavanje mišljenja
Slične su napetosti obilježile donošenje Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR) iz 1966. godine. Tekst pakta u članku 20. stavku 2. propisuje: ”Svako zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koja potiče na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje bit će zabranjeno zakonom.”
Protiv ove odredbe glasovale su isključivo demokratske zemlje, dok su je podržale sve komunističke države, uz iznimku Francove Španjolske. Iako su se svi ti komunistički režimi u međuvremenu urušili, jezik koji je Sovjetski blok tada progurao i dalje igra ključnu ulogu u današnjoj krizi slobode govora. Iznimno je ironično da su upravo liberalne demokracije, koje su se nekad najžešće protivile pretečama današnjih zakona o ”govoru mržnje”, danas njihovi najgorljiviji zagovornici.
Svaka europska zemlja danas ima zakone o ”govoru mržnje”, a u većini se slučajeva oni provode vrlo revno. Većina Europljana živi pod prijetnjom kaznenih sankcija za mirno izražavanje mišljenja. Primjerice, prema finskom kaznenom zakonu ”govor mržnje” svrstava se pod odjeljak ”ratni zločini i zločini protiv čovječnosti”. Upravo je to omogućilo kazneni progon finske parlamentarke Päivi Räsänen zbog objave biblijskog stiha na Twitteru.
>Je li sloboda govora u EU mrtva? Evo što kažu primjeri iz Njemačke i Hrvatske
Pritisak međunarodnih institucija
Širenje nacionalnih zakona koji kriminaliziraju mirno izražavanje u velikoj je mjeri potaknuto pritiscima međunarodnih institucija. Ti su utjecaji često izravni i momentalni. Jedan od najupečatljivijih primjera nalazi se u izvješću UN-ova Odbora za ukidanje rasne diskriminacije iz 2008. godine, u kojem se Austriji poručuje:
”Odbor pozdravlja napore države članice u reviziji Kaznenog zakona, posebno članka 283. koji se odnosi na poticanje na rasnu diskriminaciju. Ipak, izražava zabrinutost jer su njegove odredbe previše ograničene – primjenjuju se samo na djela koja narušavaju javni red i ciljaju pojedince iz etničkih skupina. Stoga, Odbor potiče državu članicu da dovrši reviziju i proširi opseg tog članka.”
Austrija je odgovorila izmjenom zakona, kriminalizirajući ”verbalno uznemiravanje određene skupine ljudi na način koji narušava njihovo ljudsko dostojanstvo”.
Nejasna definicija ”govora mržnje” dovela je do neujednačene i ideološki motivirane primjene zakona
Nejasna definicija ”govora mržnje” dovela je do neujednačene i ideološki motivirane primjene zakona. Europski sud za ljudska prava još je 2012. priznao da ”ne postoji univerzalno prihvaćena definicija izraza ‘govor mržnje”’. Slično tome, UNESCO-ov priručnik iz 2015. godine zaključuje da je ”mogućnost postizanja univerzalno prihvaćene definicije malo vjerojatna”.
Ova dvosmislenost nije slučajna. Označavanje određenih izjava kao ”govora mržnje” postalo je moćno oruđe za ušutkavanje nepoželjnih stavova i gušenje javne rasprave. Posljedica je sveprisutna cenzura koja danas dominira Europom.
Vanceov govor u Münchenu razotkrio je mračnu stvarnost europske cenzure. Kao odgovor, njemački kancelar na odlasku Olaf Scholz dodatno je učvrstio svoj stav. Ustvrdio je da su europske demokracije izgrađene na povijesnoj svijesti i spoznaji da ih radikalni protivnici demokracije mogu uništiti. Zbog toga, smatra da moraju imati mehanizme za zaštitu od svojih neprijatelja.
>Mađarski ustavni sud presudio: Sloboda govora nije izgovor za bogohuljenje i vrijeđanje katolika
Cilj današnjih zagovornika zakona o govoru mržnje je koncentracija moći u rukama države
Kad god naiđemo na lažna opravdanja za zakone o “govoru mržnje”, važno je imati na umu izvorište europske cenzure. Komunističke zemlje, koje su inzistirale na ograničavanju slobode govora u međunarodnim zakonima, nipošto nisu bile uzori pravednog društva. U njima su diskriminacija i nepravda bile sveprisutne, a državna cenzura išla je ruku pod ruku s represijom i nasiljem. Zašto je onda Europa dopustila da njihova ostavština i dalje oblikuje njezino poimanje slobode govora?
Današnji zagovornici zakona o ”govoru mržnje” možda imaju plemenitije namjere od njihovih izvornih autora, no cilj ostaje isti: koncentracija moći u rukama države. Europa se mora osloboditi ove perfidne komunističke baštine i ponovno se posvetiti temeljnim slobodama koje su srž istinske demokracije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa