U Ministarstvu obrane Bosne i Hercegovine u 25. veljače 2025. godine u Sarajevu je potpisan Plan bilateralne vojne suradnje Bosne i Hercegovine i Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske za 2025. godinu.
Uloga Velike Britanije u Bosni i Hercegovini
Ova vijest je prošla prilično nezapaženo i bez komentara u hrvatskim medijima, koji bi trebali biti vrlo zainteresirani za vojno-diplomatska događanja u susjednoj državi. Puno više od prenošenja nebitnih sitnica iz privatnog života srbijanskih ili bosanskih sportaša i pjevača. Prije svega zbog geostrateškog položaja Hrvatske koji je nevjerojatno uvjetovan položajem Bosne i Hercegovine u odnosu na Hrvatsku. (Oosebno prema 1000 km hrvatske obale). Ali i zbog političkog interesa koji Hrvatska ima u zaštiti i položaju Hrvata u BiH, koji su jedan od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine.
Što kažu bošnjački novinari o ovom sporazumu, kada već hrvatski šute?
Vojni analitičar i novinar blizak sarajevskim vlastima Fikret Mehović ovako ocjenjuje ovaj vojni sporazum.
“Povratak britanske vojske u Bosnu i Hercegovinu kroz misiju EUFOR-Althea nije samo pitanje regionalne sigurnosti, već ključno geopolitičko pitanje u trenutku kada se Europa suočava s rastućom prijetnjom ruskog utjecaja. Dok Moskva podržava separatističke snage i destabilizira Zapadni Balkan, Europska unija pokazuje nesposobnost da odlučno djeluje. U takvoj situaciji, britanski angažman je nužan – ne samo za stabilnost Bosne i Hercegovine, već i za širu sigurnost Europe.
Duga tradicija prisutnosti Velike Britanije u BiH
Velika Britanija, s dugom tradicijom prisustva u BiH i utjecajem na međunarodnoj sceni, može ispuniti tu ulogu. Povratak britanske vojske značio bi jasnu poruku Moskvi, Budimpešti i njenim balkanskim saveznicima da Zapad neće dozvoliti novu destabilizaciju regije.
Velika Britanija ima i historijski kredibilitet u borbi protiv ruskog ekspanzionizma. Još od 19. vijeka, Britanska Imperija bila je ključna prepreka širenju ruskog utjecaja prema zapadnim i južnim dijelovima Europe. Tijekom Krimskog rata (1853–1856), Velika Britanija predvodila je savezničke snage protiv Carske Rusije, sprječavajući njeno napredovanje prema Mediteranu i Balkanu. (Prava istina bilo je da se radilo o britansko-francusko-turskom zajedničkom zaustavljanju ruske carske vojske prema Istanbulu koji je bio središte pravoslavlja 1500 godina, a osvojen od Turaka u 15. stoljeću, op.). Kasnije, kroz Hladni rat, britanski diplomatski, vojni i obavještajni aparat bio je jedan od najefikasnijih u suzbijanju sovjetskog utjecaja, od Europe do Bliskog istoka.
Danas, dok se Rusija ponovo okreće agresivnoj geopolitici, vojska Velike Britanije i njena sposobnost brzog djelovanja mogu biti ključni faktor u očuvanju stabilnosti Balkana i šire regije.
>Odzvonilo je DEI politikama u Velikoj Britaniji? Financijski sektor odbio nove planove
Ključna članica NATO-a
Velika Britanija, iako više nije dio EU, ostaje ključna članica NATO-a, a sigurnost Balkana direktno utječe na njene interese. Ako se ne spriječi ruski utjecaj na Balkanu, regija bi mogla postati nova Ukrajina – poligon za destabilizaciju, energetske krize i vojni sukob koji bi se mogao preliti i na ostatak Evrope. Povratak vojske Velike Britanije u BiH bio bi preventivna mjera koja bi osigurala mir, zaštitila NATO interese i očuvala stabilnost jugoistočne Europe.
U trenutku kada EU pokazuje slabost, a SAD se okreće svojim unutrašnjim problemima, britanski vojni povratak u BiH bio bi snažan geopolitički potez koji bi pokazao da Zapad neće dozvoliti ruski prodor na Balkan. Vrijeme za djelovanje je sada – prije nego što postane prekasno.”
Tekst kao da je napisan iz pera nekog britanskog političara zaduženog za britanskog djelovanje na Balkanu, a ne iz pera vojnog analitičara i sarajevskog novinara. Bez Velike Britanije – ništa.
Velika Britanija kao čimbenik destabilizacije u Europi?
Nasuprot ovom novinarskom hvalospjevu Velikoj Britaniji, mi u Hrvatskoj se bojimo da bi Velika Britanija mogla biti baš faktor destabilizacije na području Bosne i Hercegovine i okolnih država. Kao i mnogo puta do sada u povijesti.
S obzirom na gore iznesena razmišljanja, osvrnut ćemo se na dvije bitne točke u ovom trenutku. Ulogu Velike Britanije u sadašnjem globalnom geopolitičkom preslagivanju i ulogu Velike Britanije u Domovinskom ratu u Hrvatskoj i BiH.
Prva točka.
Znamo da je od 1945. i završetka Drugog svjetskog rata zapadna Europa uvijek bila vjerni saveznik SAD-a. Pratila je Ameriku u stopu i bezrezervno pristajala uz svaku američku politiku. Osim možda u vremenu kada je predsjednik Francuske bio Charles de Gaulle, koji je imao ideje autonomnije Francuske i Europe od SAD-a i NATO saveza. Dapače, zastupao je uspostavu Europe »od Atlantika do Urala«, što uključuje i Rusiju, bez američkoga pokroviteljstva, zbog čega je razvio dobre odnose s Konradom Adenauerom.
Transatlantizam
De Gaulle je imao veliki kredibilitet kao vođa francuskog pokreta otpora u II. svjetskom ratu. Kada je De Gaulle otišao iz politike, Europa je desetljećima ostala vazalni saveznik SAD-a. Vrlo blizak s Velikom Britanijom.
Desetljećima se taj transatlantizam podržavao javno pod agendama ljudskih prava, ljudskih sloboda, “zapadnih vrijednosti”, demokracije, tolerancije i sličnih prigodničarskih izričaja, koje su s vremenom poprimale sasvim frazeološki oblik. U stvarnosti, radilo se o golim interesima
I onda se dogodila radikalna promjena. Došao je “novi šerif u grad”.
>Velika Britanija i Francuska traže pomoć EU-a zbog imigranata u Calaisu
Osovina Velika Britanija-Francuska se stavila na čelo Europske Unije
U ovom trenutku SAD je krenuo vlastitom politikom kreiranja i prilagođavanja međunarodnih odnosa, posebno s obzirom na druge dvije velesile Rusiju i Kinu, svjestan da se već dugo stvara multipolarni svijet. Europska Unija ostala je na starom pravcu iz pred-trumpovskog doba na putevima Bidena, Obame i Clintona. Sada se Europa okreće od SAD-a, okreće prema Velikoj Britaniji. U stvarnosti, Europska Unija se stavlja pod vodstvo britansko-francuske osovine Starmer-Macron.
Javno se stječe snažan dojam da EU zajedno s Britanijom želi nastavak rata u Ukrajini. Dapače, da se priprema za širenje rata prema istoku na europsko tlo. To se čini kroz političko djelovanje, medijsko-psihološki agitprop i aktivno vojno naoružavanje.
Ne zaboravimo da bi takav veliki rat bio treći u 100 godina koji je počeo na tlu Europe.
Jer prva dva svjetska rata izazvala je baš Europa. Glavna ratna razaranja su se događala na tlu Europe, poglavito od Njemačke istočno prema Rusiji, kao i malo južnije prema Mediteranskom moru. Dakle, središnja, istočna i jugoistočna Europa bili su mjesta najvećih razaranja svjetskih ratova. A poglavito dvije države – Njemačka i Rusija.
Treba jasno reći da je na čelu ovakvih političkih kretanja Velika Britanija, koja uopće nije niti član Europske Unije. Velika Britanija se, po tko zna koji puta, nametnula kao glavni čimbenik političkih, diplomatskih i vojnih aktivnosti u Europi, ne samo u odnosu prema ratu u Ukrajini, već i šire. A ta kretanja ne idu u smjeru smirivanja ratnih sukoba i stvaranju primirja (mira) između Rusije i Ukrajine, već prema širenju ratne agende, atmosfere straha od Rusije, aktivnog naoružavanja država Europe. Sve pod vodstvom Velike Britanije i Francuske, Starmera i Macrona.
>Francuska i Velika Britanija zajednički protiv ilegalnih imigranata
Prisjećanje na doba uoči Prvog svjetskog rata
Situacija je to koja pomalo podsjeća na onu uoči Prvog svjetskog rata, kada su neprijatelji Velike Britanije i Francuske bili Njemačka i Austro-Ugarska kao Centralne sile Europe. Rusija je tada bila njihova saveznica, baš kao i u II. svjetskom ratu. Danas je Rusija u poziciji Njemačke prije I. svjetskog rata, kao neprijatelj osovine London-Pariz. Velika Britanija je preuzela agresivnu i vodeću ulogu u kreiranju politike Europe prema ratu u Ukrajini, kao čelna osoba “koalicije voljnih”.
Ovog puta, za sada, bez SAD-a koji je od 1945. bio bezrezervni vođa i oslonac Europe. Situacija se promijenila preko noći. Sada je vođa Velika Britanija.
Dok SAD i Rusija, kao prve velesile svijeta, pregovaraju o miru, iz Velike Britanije i Europske Unije dolaze ratni bubnjevi. Tko se ne uključi u bubnjanje, vrlo lako ga se proglašava putinofilom ili trumpofilom.
Čimbenik destabilizacije u ratu u Hrvatskoj
Druga točka.
Po podacima jednog uglednoga britanskog časopisa (The Military Balance, The International Institute for Strategic Sudies), JNA je 1991. pred napad na Hrvatsku imala okvirno: 1850 srednjih tenkova, 13 lakih tenkova, 240 izvidničkih oklopnih vozila, 490 bojnih vozila pješaštva, 500 oklopnih transportera, 1934 artiljerijska oruđa većeg kalibra (od 105 mm naviše), oko 3000 minobacača 120 mm i 3400 minobacača 82 mm, 1799 protuoklopnih topova, 449 zrakoplova i 190 helikoptera, 11 podmornica, 15 raketnih čamaca i topovnjača, 14 torpednih čamaca i 79 ostalih brodova.
Sve to oružje se usmjerilo prema Hrvatskoj koja nije imala tenkova, aviona, teških topova, topovnjača, brodova, već uglavnom lako naoružanje sa ponekim policijskim transporterom, bestrzajnim topom i minobacačem.
Hrvatska je bila goloruka, a Velika Britanija je gurala embargo na oružje za Hrvatsku, u odnosu na takvu naoružanu do zuba vojnu silu kao JNA. Sve se to odvijalo dok još Hrvatska nije bila međunarodno priznata.
Embargo – smrtna presuda
Embargo je tada za Hrvatsku zapravo značio smrtnu presudu.
Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Britanija i Balkan” bavi se ovom temom. Takvu je odluku za embargo na oružje u Vijeću sigurnosti gurala upravo Britanija. Problem je nastupio kad je postalo jasno da će Kina, iz načelnih razloga, uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo.
Britanska diplomacija rješenje nalazi u Budimiru Lončaru, Hrvatu koji je bio ministar vanjskih poslova Jugoslavije u trenutku napada JNA na Hrvatsku.
Obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova Jugoslavije i, prema britanskim izvorima, “čovjeku Zapada u SFRJ”. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije, koja je bila čedo Velike Britanije nakon I. svjetskog rata.
Godinu dana prije, ova dvojica Hrvata u Beogradu pokrenuli su plan – pristupanje Jugoslavije u EU. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga.
Akcija embarga Velike Britanije preko Budimira Lončara
Mentor gđe Hodge James Gow, najcjenjeniji britanski stručnjak za pitanja Balkana, još je 1996. opisao akciju Budimira Lončara. Britanski autori navode da je Lončar “molio da Vijeće sigurnosti uvede Hrvatskoj embargo”.
Embargo na oružje Hrvatskoj bila je akcija Velike Britanije preko Budimira Lončara.
Ne samo to, Velika Britanija je aktivno ometala politiku međunarodnog priznanja Hrvatske, kao i druge političke i vojne akcije koje je Hrvatska poduzimala s ciljem oslobađanja 30% okupiranog teritorija svoje zemlje, od strane JNA i Srbije.
Mogli bismo puno i o britanskom utjecaju na rad Haškog suda, ali ostaviti ćemo ovu temu po strani ovaj puta.
Velika Britanija kao čimbenik destabilizacije u ratu u BiH
Podsjetimo se utjecaja Velike Britanije i na rat u Bosni i Hercegovini, koji je počeo 1992., a koji je u stvarnosti nastavak rata u Hrvatskoj započetog godinu ranije, s istim ciljevima – stvaranje Velike Srbije na teritoriju BiH i Hrvatske.
U Bosni i Hercegovini, Velika Britanija (s Francuskom) nije pokazivala nikakvu političku i vojnu želju da zaustavi velikosrpsku invaziju 1992. kojom je Srbija s JNA (pod parolom očuvanja Jugoslavije) okupirala preko 70% teritorija susjedne države. JNA i Srbi su u BiH činili, kao i u Hrvatskoj, strahovite zločine etničkog čišćenja, silovanja, masovnih ubijanja i logora. Osobito na području Podrinja i prijedorskog kraja, kao i u Drugom svjetskom ratu.
Bošnjaci, tada Muslimani, bili su u ratu koji je počeo 1992. u savezu s Hrvatima, u borbi protiv stvaranja Velike Srbije.
Svi sukobi između Hrvata i Muslimana do siječnja 1993. bili su sitne čarke, izdvojeni incidenti i ekscesi kojima se u svakom trenutku lako moglo stati na kraj. No, kad je 2. siječnja 1993. predstavljen ženevski mirovni plan dueta anglosaksonaca Cyrusa Vancea i lorda Davida Owena, postalo je jasno da “međunarodna zajednica”, u stvari Velika Britanija i Francuska dijelom, ide prema stvaranju nereda. Taj plan je odgovarao samo Hrvatima, ali ne i Bošnjacima i Srbima.
Plan i vojni savez
U mirnodopskom bi razdoblju projekt deset kantona s nacionalnom većinom možda imao nekakvu budućnost. Ali, u krvavoj ratnoj situaciji mogao je imati samo jednu posljedicu: dokinuti podlogu saveza Hrvata i Muslimana, da bi se krivica rata podijelila na tri strane, umjesto na agresore Srbe. Isto tako, taj plan Srbi ne bi nikada prihvatili u stvarnosti, jer su vojno držali puno više područja nego im je taj, u osnovi britanski, plan nudio.
Pojednostavljeno gledajući složenu situaciju u BiH, dogodilo se upravo ono što je britanska i srbijanska politika priželjkivala – raskidanje saveza Hrvata i Bošnjaka uz ratni sukob ta dva naroda.
Vojni savez Hrvata i Bošnjaka je kasnije obnovljen, te je 1994. i 1995. oslobođen veliki dio BiH zajedničkim vojnim djelovanjem HV-a, HVO-a i Armije BiH, ali je trajno oštećen savez Hrvata i Bošnjaka protiv Srba koji je postojao od početka rata.
Muslimanska agresija na Hrvate u Srednjoj Bosni
Vance-Owenov plan bio je pokretač muslimanske agresije na Hrvate, koja bi se vjerojatno dogodila i bez toga. Taj sukob je najviše odgovarao Srbima, čiji su tutori bili Britanci, a najmanje Hrvatima. Znanstvena knjiga američkog pukovnika i povjesničara Charlesa R. Shadera “Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni” dokazuje da su Muslimani bili agresori na Hrvate u Srednjoj Bosni, a ne obrnuto.
Muslimani su željeli osvojiti Srednju Bosnu iz tri razloga: prvi da smjeste izbjeglice s Drine, Banja Luke i Posavine, da ovladaju komunikacijama i treći da dođu do tvornica oružja kao uvjeta svoga opstanka. Već tada Muslimani, uvidjevši da su slabiji od velikosrpskog agresora, usmjeravaju svoju agresiju prema Hrvatima i hrvatskim teritorijima vjerujući da su tu jači.
Britanci željeli pad Bihaća
2022.godine u Hrvatskoj je prikazan sjajan dokumentarni film Višnje Starešine “Treći pohod” koji otkriva istina o mudžahedinima i njihovoj ulozi u provociranju hrvatsko-muslimanskog rata, ali i sramotna uloga Britanaca kao pokrovitelja mudžahedina. Dvije su stvari otkrivene koje je prohaaška antihrvatska mreža u Hrvatskoj skrivala. Prvo, da su mudžahedini došli prije muslimansko-hrvatskog sukoba. I drugo, da su bili svega kilometar udaljenosti od britanskog centra (logora). Isto tako prikazan je govor Alije Izetbegovića mudžahedinima, što pokazuje da nisu slučajno mudžahedini i Britanci prije sukoba došli baš u Srednju Bosnu.
Korak dalje o ulozi Britanaca u Bih daje Markica Rebić. On je iznio šokantnu tvrdnju da su Britanci i Francuzi željeli pad Bihaća, da bi Srbi zaokružili osvojeni teritorij u Hrvatskoj i BiH. Rebić nije bilo tko, već osnivač hrvatske vojne obavještajne službe SIS i savjetnik od povjerenja predsjednika Tuđmana, vrlo dobro upućen u situaciju u BiH.
Govorio je o ratu u BiH i iznio šokantnu tvrdnju da su vlade Velike Britanije i Francuske željele pad Bihaća kako bi se rat prije okončao.
“Englezi i Francuzi su tada htjeli podržati Srbe da osvoje Bihać, da naprave isti masakr kao u Srebrenici i tada proglase kraj rata. A to bi bila jedna pregovaračka pozicija koja bi im odgovarala. Ali opet, na međunarodnoj konferenciji koja bi se tada održavala, Hrvatska bi postala dio neke Jugoslavije u kojoj bi postojala mala-velika Srbija. Amerikanci bi se složili s time, ali imali su jedan problem. Ne postoji nijedan službeni dokument, nikakva tv izjava po kojoj bi Amerikanci podržavali vojno rješenje u SAO Krajini”, rekao je Rebić.
Britanci protiv Oluje
Valja se podsjetiti kako su Britanci i Francuzi htjeli spriječiti vojnu akciju Oluja planiranjem desanta na Dinaru koju su osvojili hrvatski vojnici.
Pobunjeni Srbi i njihovi generali Mrkšić i Mladić nisu očekivali prodor s Dinare, Britanci i Francuzi su ga “osjetili”. Njihovi političari i vojni zapovjednici UN-ovih snaga na terenu (BiH) dobro su vidjeli kojim pravcima Gotovina “čisti” okupirani teren i brzo su smislili kako bi prije Gotovine izbili na vrh Dinare i uspostaviti tzv. tampon-zonu.
Logorovali su u području Tomislavgrada i trenirali. U Zagrebu je brzo shvaćeno da britanske i francuske snage imaju namjere blokirati oslobodilačke akcije Hrvata, a potencijalno pokušati opet posvaditi Hrvate s Armijom BiH. Predsjednik RH Franjo Tuđman zabranio je britanskim pojačanjima iskrcavanje s brodova u Splitu i Pločama “sve dok ne budu propisno označeni bijelom bojom i znakovljem UN-a”.
Istodobno je s predsjednikom BiH dovršavao vojno-političku deklaraciju (Splitsku), kojom je HV “legalizirala” svoje akcije unutar BiH. Veliku ulogu u “ometanju” pomaka britansko-francuskih specijalaca odradio je tadašnji predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak. On je u dogovoru s Izetbegovićem (19. srpnja) zaustavio njihovo razmještanje dok se ne utvrdi koji im je mandat.
Ništa u politici nije slučajno
Mogli bi se sada prisjetiti i “Tuđmanove salvete” s neke večere, koju je godinama “slučajno” čuvao britanski obavještajac Padyy Ashdown da bi mu poslužila kao “dokaz” na Haškom sudu da je Tuđman želio dijeliti BiH. Smiješan dokaz na salveti za brisanje usta. Ali, tipično britanski. Mogli bi se prisjetiti britanske uloge oko ratnih događanja u Srednjoj Bosni. Oko zločina u Ahmićima. Britanskog djelovanja oko rušenja mostarskog Starog mosta. Ali i brojnih drugih situacija u Bosni i Hercegovini gdje su Britanci otvoreno djelovali protiv hrvatskih interesa.
Kada bi se povijesno vratili u I. i II. svjetski rat, mogli bi još puno toga napisati. Ne zaboravljajući da je baš događaj u Sarajevu i ubojstvo prijestolonasljednika pokrenulo I. svjetski rat.
Niti to da su Britanci namjerno izručili hrvatske zarobljene vojnike i civile boljševičkim partizanima na pokolj.
Ništa nije slučajno u politici “da se nije znalo”. Pa tako ni tragedija Hrvata koja je počela izručivanjima hrvatskih zarobljenika partizanima.
Što nam ostaje zaključiti o Velikoj Britaniji u 2025.?
Velika Britanija se danas pojavljuje kao glavni huškač u svjetskim konfliktima. I sada ne znamo koliko daleko to sve može ići. Jer, do sada se SAD redovito pojavljivala kao vođa Zapada. Sada tu ulogu preuzima Velika Britanija, u koaliciji s Francuskom. Situacija koja podsjeća na doba prije I. svjetskog rata.
U kome smjeru će ići takva politika, ne znamo.
Da je Velika Britanija vojna super sila, ta politika bi mogla biti razumljiva. Ali, ona to više nije. Ostala je samo sjena nekadašnje super sile. Imaju neko ograničeno nuklearno oružje, ali ništa strateški važno u odnosu na svjetske super sile.
Zašto je onda BiH potpisala vojnu suradnju s jako udaljenom Velikom Britanijom?
Za BiH, s obzirom na separatističke težnje Milorada Dodika, imalo bi smisla potpisati suradnju s Hrvatskom, Albanijom, Kosovom ili Crnom Gorom, kao susjednim državama koje su također meta velikosrpske politike iz Beograda.
Ne možemo zaključiti nego da Velika Britanija želi kontrolirati procese i imati veći utjecaj u regiji koja se nekada zvala Jugoslavija. Jednako kao i u Europi.
Više je razloga za to.
Balkan je kao stvoren za destabilizaciju
Ali jedan od najvažnijih je da Balkan kao stvoren za destabilizaciju, razne ratove, atentate ili politički nered. Pokazalo se to već u I. i II. svjetskom ratu, kada je u režiji Britanaca 27. ožujka 1941. došlo do puča legalne vlasti u Beogradu, čime je počeo rat u Jugoslaviji sa strašnim posljedicama.
I danas je situacija užarena. Potencijalno uhićenje Dodika. Separatističke težnje Republike Srpske. Nejasne demonstracije u Beogradu za koje se još uvijek ne zna prava politička pozadina i tko stoji iza njih. Učvršćivanje vojne suradnje Hrvatske, Albanije i Kosova. Trajni konflikt Sarajevo-Banja Luka, neriješeni odnosi Kosovo-Srbija, politička napetost u Crnoj Gori i dr.
Velika Britanija želi kontrolirati procese na Balkanu, sa svim mogućim posljedicama toga prisustva. Isto želi i u Europskoj Uniji gdje je postala vođa “koalicije voljnih”.
Na Hrvatima je da ne zaborave lekciju iz povijesti i suprotstave se bilo kakvim pokušajima destabilizacije Hrvatske, ali i cjelovite Bosne i Hercegovine. Balkan je relativno lako destabilizirati i započeti novi rat koji bi destabilizirao širu regiju.
A Hrvatska je prvi susjed Balkanu.
Isto tako, Hrvatska na svaki način mora djelovati protiv bilo kakvog mogućeg uvlačenja u međunarodne sukobe i ratove. Jer, kada se mladići počinju vraćati u drvenim ljesovima, kasno je za bilo što.
Cijela Europa je u krizi, područje Balkana je u krizi.
Velika Britanija preuzima vodeću ulogu u tim događanjima i to niti ne skriva.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.