New York Times je napisao da su s predugim i dosadnim otvaranjem Olimpijade u Parizu Francuzi promašili ceo fudbal, a Guardian da to nije bila samo najdosadnija olimpijska ceremonija, nego i najgori spektakl ikada. Uspješne olimpijske priredbe, poput londonske, predstavljale su sjajnu zabavu, ili su, kao u Sidneyju, ponudile ključ za ujedinjavanje povijesti starosjedilaca i doseljenika, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Ovo u Parizu bilo je pretenciozno i isključivo, iako umjetnički direktor te ekstravagancije, Thomas Jolly, sada tvrdi da su htjeli biti inkluzivni: „Željeli smo govoriti o različitosti. Željeli smo uključiti svakoga. Imamo pravo voljeti koga želimo. Imamo pravo da ne budemo vjernici!“
>Brojne kritike na otvorenje OI u Parizu: Forsirani ‘woke’ i parodija na posljednju večeru
Naravno, govori o happeningu na pješačkom mostu Passerelle Debilly, u blizini Eiffelova tornja, gdje je u noći otvaranja skupina dragova na tren uprizorila Posljednju večeru Leonarda da Vincija, s tim da je mjesto Krista zauzela DJ-ica Barbara Butch, lezbijska aktivistica, s bijelom okruglom hostijom na glavi, probodenom sedmorim mačevima Bogorodičine boli, s miksetom pred sobom. Kasnije se taj prizor pretvorio u bakanalije olimpskih bogova, s Bakhom, bogom vina, razbludno posluženim na gozbi.
Obilna količina kršćanske simbolike u Parizu
Kršćanska simbolika obilno je bila zastupljen te večeri u Parizu: svečanost je otvorio harmonikaš s anđeoskim krilima; prikazuju se radnici koji obnavljaju katedralu Notre-Dame; katolička svetica Ivana Arška prolazi u gorućem brodu; čitatelji ljubavne i erotske literature u knjižnici nalaze i djelo Đavo u tijelu Raymonda Radigueta iz 1923; olimpijski duh na kraju prolazi Seinom na sablasnom robotskom konju, oličenjem jahača Apokalipse – koji, k tome, kroči po vodi, što je jasna aluzija na Isusa. No kršćanstvo je napadno odsutno: mi ne vidimo što je u katedrali, Ivana Arška nema božanske vizije nego pjeva ariju iz opere, dok se kan-kan nije mogao plesati nigdje drugdje nego baš tamo gdje je Notre-Dame u pozadini.
Cijela je predstava trijumf Francuske revolucije, koja je obračunala sa Starim režimom, grofovima, svećenicima i Crkvom. Kao podsjetnik je prizvana i Marija Antoaneta koja je držala svoju glavu u ruci, i ta se glava glasala – ali istina je da su ta i mnoge druge glave bile odsječene upravo zato da bi zašutjele, a i danas se od njih očekuje da ne talasaju.
Svi su uključeni osim onih kojima je nešto sveto
Komentatorica na Eurosportu je zamucnula u nevjerici kad se ukazala Posljednja večera, no njezin je muški kolega bio mudriji i prešao preko toga, pa im se nije desilo da budu suspendirani kao poljski voditelj Przemysław Babiarz kog je nervirao Lennonov Imagine zbog komunističkih ideja. Jolly je sve to fino sažeo: imamo pravo voljeti koga želimo, a one koji idu u crkvu ne volimo; svi su pozvani da se uključe, osim onih kojima je nešto sveto, oni su isključeni.
Mehanički poput onog jezivog konja jest i balon s olimpijskom vatrom – riječ je o triku, u kojem nema uopće pravog plamena, nego ga imitira led rasvjeta i kemijski proizveden dim, dok balon nije uopće letjelica lakša od zraka, nego divovski dron. Eh, gdje je ona 1992. kad je španjolski paraolimpijac Antonio Rebollo herojski lansirao goruću strijelu u Barceloni i tako zapalio olimpijski plamen!
Ledeno svjetlo obasjava Pariz. To je svijet bez čovjeka, pa mu onda ni sveto ne treba.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.