Otišao je filozof Roger Scruton, filozof, pisac, politički aktivist i jedan od istinskih vitezova konzervativne misli našega doba. Svojim suprotstavljanjem dominantnoj kulturnoj paradigmi i jurišanjem na dogme progresivizma, pod pritiskom kojih su i mnogi konzervativci revidirali svoja stajališta, često je ličio na Don Kihota konzervativizma, piše Borislav Ristić za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.
Scruton je jedan od rijetkih koji se nije dao ucijeniti od moralnih kamatara a lijeva, i do zadnjeg daha je branio svoja uvjerenja.
Svoje “otpadništvo” od ideja koje se prodaju pod firmom progresa osvijestio je još kao student, kada je svjedočio destruktivnim studentskim demonstracijama ‘68. u Parizu.
“Odjednom sam shvatio da sam ja bio s druge strane…onaj koji želi sačuvati stvari, a ne uništiti ih”. Ono za što su se borili pariški studenti izgledalo mu je kao čista destrukcija i priprema za novo ropstvo. Njegova je deviza bila bliža Chestertonovom uvidu kako “sloboda nije borba za to da se bude nenormalan, već sloboda da se bude normalan”. Kao i većina konzervativaca, Scruton je bio veliki zaljubljenik u lijepo. Ljubav prema istinitom, lijepom i dobrom duhovna je hrana i snaga čovječanstva. Ljubav prema lijepoj formi u korijenu je otpora prema destrukciji, jedna od najstarijih poriva čovjeka – poriva da se smisao i nada odnesu pobjedu nad besmislom i razaranjem. Govorio je kako ljepota nije tek subjektivni doživljaj, već univerzalna potreba čovjeka. “Ako ignoriramo ovu potrebu, bit ćemo prepušteni duhovnoj pustoši”.
Scruton je uvijek naglašavao kako je konzervativizam ljubav prema istini, filozofija ljubavi u pravom smislu.
(…)
Međutim, zdravi razum je odavno prestao biti vodič za svijet čija mudrost dana više cijeni prepuštanje nesigurnom vodstvu afekata i emocija, nego pouzdanom vodiču iskustva.
To je ono što se danas naziva “oslobođenjem”. “Činjenice danas više nemaju dodira s teorijom, koja se, poput kakvog teološkog sustava, uzdiže iznad njih na oblacima besmisla. Poanta više nije učiniti teoriju uvjerljivom, već u ritualnom ponavljanju njenih dogmi, sve dok vjerovanje i istina ne postanu potpuno irelevantni”.
(…)
Za njih je Scruton imao jednostavnu poruku: “Oni koji vam govore kako nema istine i kako je istina “puko relativna”, u stvari vam kažu kako im ne trebate vjerovati. Pa, onda, i nemojte”.
Scruton je cijeloga života prkosio i borio se protiv te nove nihilističke teologije, koja u ime progresa kao “reakcionarno” želi uništiti sve što je čovječanstvo stvorilo. Tako je u vrijeme komunizma na istoku riskirao odlazeći s one strane “željezne zavjese” kako bi tamo širio zabranjenu literaturu i ideje. Sa sličnom strašću se borio i protiv “novog totalitarizma” na Zapadu, protiv proroka liberalizma, multikulturalizma i feminizma, izlažući se ostracizmu akademije i poznatoj ljevičarskoj toleranciji prema onima koji različito misle.
Otišao je netko tko je čitavim životom svjedočio svoju borbu za smisao i ljepotu, netko tko se borio protiv duhovnog pustošenja kojemu je izručena naša zapadna civilizacija. Prijatelji njegove misli smatraju kako su izgubili velikana, dok njegovi protivnici njegovu veličinu dokazuju time što i nakon njegovog odlaska nastavljaju s napadima na njega. No, tu izgleda nema pomoći.
Veliki su se umovi uvijek razlikovali od malih umova po sposobnosti da mijenjaju mišljenje. A kako očekivati ikakvu promjenu od onih koji mišljenju osporavaju autoritet, i priznaju samo diktat osjećaja?
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr