Ukrajina je najveća europska zemlja. Kolijevka istočnog kršćanstva među Slavenima. Domovina blistave istočnoslavenske kulture, civilizacije i uljudbe kojima je prednjačila u vremenu europskoga Srednjeg vijeka. No, pored svih navedenih činjenica Ukrajina je Europi tajanstvena i nepoznata“, zapisao je 2010. godine bivši veleposlanik Republike Hrvatske u Ukrajini Đuro Vidmarović, piše Davor Dijanović u prvom dijelu niza “Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu: Povijesni, geopolitički i sigurnosni aspekti” za HKV.
Sličan bismo zaključak, unatoč djelovanju Ukrajinske zajednice Republike Hrvatske, Ukrajinske zajednice Grada Zagreba, Hrvatsko-ukrajinskog društva te Katedre za ukrajinski jezik i književnost pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, mogli reći i za Hrvatsku gdje su se informacije u Ukrajini u pravilu crpile iz (pro)ruskih izvora.
Kako bi hrvatskom čitateljstvu bolje približila povijest ukrajinskog naroda te nazočnost znamenitih Ukrajinaca tijekom povijesti u Hrvatskoj, Ukrajinska zajednica Grada Zagreba 2011. pokrenula je biblioteku pod nazivom „Ukrajinskim tragovima po Zagrebu i Hrvatskoj“. Prva knjiga u ovoj biblioteci nosi naslov „Rusalka Dnjistrova. Prva knjiga na ukrajinskom jeziku u Hrvatskoj“, a napisali su je Boris Graljuk i Zdravka Zlodi. Mogli bismo kazati da je ta knjiga zapravo knjiga o knjizi koja je odigrala ključnu ulogu u povijesti ukrajinske kulture.
Kao što stoji u samome uvodu, „Rusalka Dnjistrova“ bila je „prva zbirka ukrajinskih narodnih pjesama i vlastitih pjesama trojice mladih izdavača Markijana Šaškevyča, Jakiva Holovackog i Ivana Vahylevyča, bila je prvom lastavicom nacionalne, a samim tim i jezično-literarne samosvijeti Ukrajinaca u Austriji i Ugarskoj. Ova je knjiga imala epohalno značenje za povijest ukrajinske kulture…“.
Ova knjiga pomoći će nam u rekonstrukciji ukrajinske povijesti do modernih vremena, a uz nju poslužit ćemo se i knjigom „Povijest Ukrajine“ (ur. Sergej Burda, 2009.), kao i specijalom „Večernjeg lista“ pod naslovom „Ukrajina. Stoljeća borbe za slobodu“ (2022.) te drugim izvorima.
S obzirom na (pro)ruske tvrdnje o nepostojanju ukrajinske nacije, veći ćemo naglasak staviti na vrijeme do konstituiranja moderne ukrajinske nacije.
Središte ukrajinskoga etničkog područja i ukrajinskog naroda uključivalo je Polisja, Volinj, Galiciju, Kijevščinu i Černjihivščynu, odakle prema mišljenju nekih znanstvenika potječe naziv Rus’, utkan u ime srednjovjekovne slavenske države Kijevske Rus’ – i. Nakon raspada ranosrednjovjekovne Kijevske Rus’i (na čije se naslijeđe osim Ukrajinaca pozivaju Rusi pa i Bjelorusi što izaziva povijesne prijepore), pojedini dijelovi zapadno-ukrajinskih zemalja postupno su potpali pod vlast Poljske (Galicija), Ugarske (Zakarpaće) i Rumunjske (Bukovina). Srednjo-istočna, Podnjiprovska Ukrajina isprva je bila pod vlašću velike kneževine Litve, a zatim je pripojena Ruskome Carstvu.
U ranom i početkom razvijenoga srednjeg vijeka središnji karpatski i prikarpatski prostor bili su u sastavu najmoćnije srednjovjekovne slavenske države Kijevske Rus’i. Na području današnje jugozapadne Ukrajine, u ranom srednjem vijeku živjela su različita slavenska plemena od kojih se s vremenom iskristalizirao narod s imenom Rusiči, Rosi, Orosi, odnosno Rusini, da bi se od sredine XIX. stoljeća sve više afirmiralo ime Ukrajinci.
Politička sudbina Zapadne i Desnoobalne Ukrajine, bila je drugačija od one istočnije i južnije Ukrajine – Hetmanščine (ukrajinska kozačka država na teritoriju Naddnjiprovlja, Siverščine i Podolja, nastala tijekom jednog od najvećih kozačkih ustanaka u Poljskoj sredinom XVII. stoljeća) i Zaprožja. Uslijed vojno-političkih i drugih povijesnih okolnosti, prostranstva zapadnih dijelova Ukrajine stoljećima su bila pod utjecajem poljskih ili moldavskih, odnosno ruskih vlasti, kad je riječ o istočnoukrajinskim zemljama.
Zemlje zapadne Ukrajine činila su ukrajinska etnička područja zapadno od Dnjestra, a uključivale su Galiciju, zapadni Volinj, područje Holma i Hrubeščova, zapadno od lijeve obale sjevernog Buga, Bukovinu, Karpatsku Ukrajinu, Podlasje, Lemkovščinu i Polasje. Ove zemlje nikada nisu bile u sastavu Hetmanske Ukrajine. U svim područjima, osim Karpatske krajine i Bukovine vlast je bila u rukama poljske šljahte. Naziv Ruteni (Rutenija) latinskog je korijena iz srednjeg vijeka, kako su Ukrajinci nazivani u europskim vladarskim i crkvenim kancelarijama i u najvećoj mjeri se odnosi za zapadnoukrajinsko područje i njeno ukrajinsko stanovništvo.
Početkom XVIII. stoljeća kad je ukazom cara Petra I. Moskovija 1713. preimenovana u Rusko carstvo, a ukrajinski teritorij, koji je bio pod Moskovijom, preimenovan u Malorusiju ili Južnu Rusiju, uz rutensko, odnosno rusinsko ime se usporedno počelo javljati i malorusko ime, kao oznaka za dio ukrajinskoga etničkog tijela i prostora (danas taj naziv ima pejorativno značenje i uglavnom se rabi u velikoruskim krugovima). Ukrajinsko ime, koje se u ukrajinskoj povijesnoj tradiciji spominje u zapisima već u XII. stoljeću, tek će se od sredine, a poglavito od druge polovine XIX. stoljeća, afirmirati kao jedinstvena nacionalna oznaka (etnonim) cjelokupnoga ukrajinskog etnikuma i prostora.
Za razliku od ukrajinskih zemalja pod Moskovijom, u zapadnokrajinskim zemljama nije bilo ukrajinske kozačke vojske koja bi branila interese ukrajinskog naroda. Etničko i vjersko ugnjetavanje Ukrajinaca u zapadno-ukrajinskim zemljama bilo je tako snažno, da je s vremenom dovelo do gotovo potpunog odnarođivanja ukrajinske vlastele i ubrzanog odnarođivanja građanstva. Seljačko (kmetsko) podaništvo bilo je do te mjere teško, da je gospodar mogao donositi odluku o njihovu životu i smrti. U takvim se okolnostima cjelokupno vojno sposobno ukrajinsko stanovništvo s oružjem podiglo protiv poljskih vlasti u vrijeme oslobodilačkog ustanka hetmana Bogdana Hmeljnickog (1595. – 1657.), posebno u vrijeme njegova pohoda kroz Galiciju i Volinj. Ustanak je na kraju ugušen.
U različitim političkim manevrima između Austrije, Turske, Transilvanije, Moldavije i Ugarske te na kraju nakon podjele Poljske 1772., zapadno-ukrajinske zemlje (Galicija, Karpatska Ukrajina i sjeverna Bukovina) su se našle pod vlašću Habsburgovaca. Nakon treće podjele Poljske 1795. Galicija je pripala Austriji, dok je Ugarska zadržala Zakarpaće, a ostatak i ujedno najveći dio ukrajinskoga etničkog teritorija pripao je Rusiji.
Ukrajinski preporod
Najranija faza ukrajiinskog preporoda počinje krajem XVIII. stoljeća, isprva na kulturnom planu, a nakon osnivanja Ćirilometodskog bratstva (ukrajinska tajna politička organizacija ponikla u Kijevu (1846.-1847.)) i na političkom planu. U prvim desetljećima XIX. stoljeća, ukrajinske povijesne zemlje, kao i cijeli ukrajinski narod, bili su podijeljeni između dviju imperijalnih sila (Austrijsko carstvo i Rusko Carstvo).
U takvim prilikama započinje proces formiranja moderne ukrajinske nacije, koji se očitovao kroz otvoreno proklamiranje ukrajinskoga narodnog identiteta i borbe za političku samostalnost. Ideja afirmacije ukrajinskoga kulturnog identiteta, a posebno ukrajinskoga narodnog jezika, u početcima se je nametala iznad političkih ciljeva (osnivanje samostalne ukrajinske države), iako je s njime bila usko povezana.
Unatoč nepovoljnim okolnostima, koje su bile nešto zamjetnije u ruskom dijelu ukrajinskih zemalja, pod utjecajem narodnih preporoda kod drugih slavenskih naroda kristalizirale su se grupe istaknutih ukrajinskih preporodnih pisaca koji su nastojali dati doprinos u izgradnji ukrajinskih preporodnih ciljeva i programa.
Kao epicentar ukrajinskih preporodnih zbivanja u Monarhiji postala je Galicija (Galičina), koju se s pravom može nazvati „ukrajinskim Pijemontom“. Ova prostrana povijesna pokrajina danas je podijeljena na istočnu i zapadnu Galiciju. Istočna se nalazi u zapadnom dijelu Ukrajine s glavnim gradom Lavovom, a zapadna Galicija u jugoistočnom dijelu današnje Poljske. Prema predaji koja se na tom prostoru očuvala praktički sve do danas, Galicija je bila pradomovina Bijelih Hrvata, čiji je proces raseljavanja prema Panonskoj nizini i Jadranskom moru potaknut mongolskim napadima u razdoblju razvijenoga srednjeg vijeka.
U započetom procesu osvješćivanja i oblikovanja ukrajinskog jedinstva formirano je nekoliko osnovnih preporodnih središta: Poltava, Harkov i s vremenom Kijev na Naddnjiprovskoj Ukrajini te Premišalj i Lavov u Galiciji. Za razliku od mladih intelektualaca, koji su predvodili pokret u Lavovu, najranije korake ukrajinskoga narodnog preporoda u Galiciji na području Premišljanske biskupije predvodili su obrazovani biskupi i svećenici iz Premišlja.
U tom razdoblju započinju i žučne rasprave i polemike („azbučna borba“) filologa i preporoditelja oko toga koje bi pismo (ćirilica ili latinica) bilo najadekvatnije za standardizaciju i kodificiranje budućega ukrajinskoga književnog jezika. Na kraju, Ukrajinci su kao službeno pismo prihvatili ćirilicu, a razloge toj odluci možemo – osim u tome što su već neka važna djela istaknutih Ukrajinaca u Naddnjiprovskoj Ukrajini bila napisana ćirilicom – dobrim dijelom potražiti i u činjenici da ih je latinica podsjećala na pismo i jezik Poljaka s kojima tada Ukrajinci nisu imali dobre odnose.
U vrijeme te azbučno – abecedne borbe, među polaznicima Grkokatoličkoga duhovnog sjemeništa u Lavovu, pojavila se grupa studenata, poznatija pod nazivom Rus’ka trojka. Tu grupu činili su: pjesnik, prevoditelj, publicist i utemeljitelj ukrajinskoga književnog jezika na području jugozapadnih ukrajinskih zemalja Markijan Šaškevyč (1811.-1843.), pjesnik, prevoditelj, publicist, etnograf i znanstvenik Ivan Vahylevyč (1811.–1866.) te istaknuti ukrajinski preporoditelj u austrijskom dijelu ukrajinskih zemalja Jakiv Holovacky (1814.–1888.)
Osim sudjelovanja u prethodno spomenutoj „azbučnoj borbi“, članovi Rus’ke trojke živo su se zanimali i za povijesnu baštinu ukrajinskog naroda, a posebno za materijalne ostatke i folklorne osobitosti lokalnog podneblja, u kojima je bila prepoznatljiva specifičnost ukrajinskih tradicijskih vrijednosti.
Svijest o etničkom jedinstvu Ukrajinaca s obje strane austro-ruske granice, imala je za predvodnike narodnog preporoda u zapadnoukrajinskim zemljama veliko značenje. U duhu traženja uporišta ukrajinskog identitea, poseban predmet interesa Rus’ke trojke bilo je i ukrajinsko kozaštvo (na kozaštvo se pozivaju i Rusi), simbol ukrajinske ratne tradicije i borbe za slobodu.
Veliki utjecaj na galičku mladež i nositelje ukrajinskoga narodnog preporoda imala su tadašnja originalna izdanja i prijevodi drugih slavenskih naroda Monarhije (Poljaka, Slovaka, Hrvata, Srba i Slovenaca). Među reprezentativnim djelima koja su se mogla pronaći u knjižnici ukrajinskih preporoditelja tako se je nalazio i primjerak epskog spjeva „Osman“, Ivana Gundulića, za kojeg se navodi da je „hrvatski pjesnik i dramaturg, istaknuti predstavnik ‘zlatnoga vijeka’ dubrovačke književnosti…“.
Negativno iskustvo članova Rus’ke trojke s pokušajem izdavanja almahana „Zorja“, potaknuo ih je da osmisle novi koncept prezentacije literarnih sadržaja u duhu narodnog preporoda, pisanih na narodnomu ukrajinskom jeziku. Preuzevši najveći dio sadržaja iz zabranjene „Zorje“, autori su uredili novi almanah pod nazivom „Rusalka Dnjistrova“ (pandan tom almanahu u hrvatskoj povijesti bila bi Gajeva „Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja“ iz 1830.).
Stvarna spoznaja vrijednosti ovog djela, kao i doprinosa Rus’ke trojke u afirmaciji ukrajinskih interesa unutar preporodnih kretanja tijekom XIX. stoljeća, istinski je nastupila tek s vremenskim odmakom, nakon čega su M. Šeškevyč, I. Vahlyevyč i J. Holovackyj dobili svoje mjesto uz bok vodećih ukrajinskih preporoditelja i književnika: Tarasa Ševčenka (1814.-1861.; ove godine Matica hrvatska tiskala je knjigu njegovih izabranih pjesama) i Ivana Franka (1856.-1916.; potkraj života boravio je u Hrvatskoj, na liječenju u Lipiku (1908.), gdje mu je 2011. otkriven spomenik na inicijativu Veleposlanstva Ukrajine u RH).
Djelo „Rusalka Dnjistrova“ postalo je uz zbirku pjesama „Kobzar“ Tarasa Ševčenka, prijelomnim događajem i datumom u povijesti ukupne ukrajinske književnosti, ali i manifestaciji ukrajinske narodne svijesti u XIX. stoljeću. Akademik Oleksandr Bilec’kyj „Rusalku Dnjistrovu“ ispravno je označio „… prvom proklamacijom naroda zapadne Ukrajine o svom postojanju i nacionalnom dostojanstvu…“.
Između Austro-Ugarske i Ruskog Carstva
Od kraja 18. do početka 20. stoljeća ukrajinske su zemlje tako bile dio dva carstva — Austrijskog (kasnije Austro-Ugarskog) i Ruskog (još od 17. st.). Najveće posljedice za svoj nacionalni identitet Ukrajinci su pretrpjeli u sklopu Ruskog Imperija tijekom 18. i 19. stoljeća, kada je ruski car Petar I. odlučio prisvojiti njihovu povijesnu ulogu u stvaranju Kijevske Rus’i i to tako da je proširenu državu – Moskovsko Carstvo – preimenovao u Ruski Imperij.
Učinio je to jer se suočio s problemom da je ime Moskovija u europskom miljeu bilo gotovo posve nepoznato te se često doživljavalo kao ime neke azijske države, a time i ujedno i podcjenjivački. U to su se vrijeme Ukrajinci borili se za politička i građanska prava, gradili moćne korporacije i željeznice, otvarali gimnazije i bolnice, pridonosili znanosti i tehnologiji te razvijali jezik i kulturu na isti način kao i drugi europski narodi koji nisu imali vlastite države i bili su dijelovi carstava.
Unatoč tome što Ukrajina u tome vremenu nema neovisnost, tijekom 19. stoljeća pojavila se i učvrstila izrazita ukrajinska nacionalna svijest, osobito među elitama i inteligencijom, koji su na različite načine nastojali dodatno njegovati ukrajinski jezik.
Svjedočeći propasti vjekovnih carstava, Ukrajina je 1917.-1921. pokušala izgraditi vlastitu nacionalnu državu. Nakon nekoliko godina ratovanja ipak je ponovno bila podijeljena između novonastalog Sovjetskog Saveza i nove neovisne Poljske. Od ranih 1930-ih nadalje, nacionalistički osjećaji bili su rigorozno potiskivani u sovjetskim dijelovima Ukrajine, ali su ostali latentni i dobili su daljnju snagu kroz traumatično iskustvo „Holodomora“, katastrofalne gladi koju je izazvala poljoprivredna politika Josipa Staljina 1932.-33. koji je ubio pet milijuna Ukrajinaca.
Oružane pobune protiv sovjetske vlasti bile su organizirane tijekom i nakon Drugog svjetskog rata i bile su usredotočene na zapadne regije Ukrajine koje su bile pripojene Poljskoj 1939.-40. Tek je raspadom Sovjetskog Saveza 1991. Ukrajina stekla vlastitu trajnu neovisnu državnost , ali ukrajinski de facto politički entiteti koji su se borili za svoju autonomiju ili neovisnost postojali su davno prije toga.
Između Rusije i Zapada
Predsjednici Rusije, Ukrajine i Bjelorusije su 8. prosinca 1991. godine potpisali Bjelovješki sporazum kojim je prestao postojati SSSR. Generalni sekretar Komunističke partije i glavni čovjek SSSR-a Mihail Gorbačov nije se protivio ovakvoj odluci. Odnosi Ukrajine i Rusije nakon raspada SSSR-a nisu bili jednostavni.
Možemo reći da se konstantno vodio spor oko toga treba li se Ukrajina više približiti Rusiji i Zapadu. Moskva je htjela zadržati utjecaj u susjedstvu, a kao instrument za ostvarenje tog cilja vidjela je formiranje Zajednice neovisnih država. Kremlj je bio uvjeren da susjedne zemlje može tješnje vezati uz Moskvu i uz pomoć jeftinog plina. Ali u stvarnosti se dogodilo nešto sasvim drugo. Dok su Rusija i Bjelorusija formirale tijesno savezništvo, Ukrajina je sve češće pogled usmjeravala prema zapadu.
U pregovorima s Rusijom i SAD-om 1994. godine (tzv. Budimpeštanski sporazum), Ukrajina je pristala na potpuno uništenje svog nuklearnog oružja, predala je rakete Moskvi, a zauzvrat je dobila jamstvo svoje državne sigurnosti i teritorijalne cjelovitosti od službenog Washingtona, Londona i Moskve. Obvezali su se da ne će ugrožavati Ukrajinu, kao ni primjenjivati silu na štetu njezinog teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti.
Utjecaj Moskve u Ukrajini kroz cijelo je vrijeme izražen što preko ostataka sovjetskih struktura što preko ruske manjine u Ukrajini čiji zahtjevi još od početka 1990-ih variraju od autonomnih težnji, preko federalizacije do separatizma. Tzv. ruskojezično područje u Ukrajini obuhvaća prije svega Krim i jugoistočne oblasti Rusije. No treba jasno istaknuti, protivno tvrdnjama (pro)ruske propagande da su i u područjima jugoistoka Ukrajine – Ukrajinci većina.
Do snažnijih trvenja u odnosima Kijeva i Moskve dolazi 2004. kad su Ukrajinci birali novog predsjednika. Iako su izlazne ankete predviđale pobjedu prozapadnog Viktora Juščenka, izborna komisija je obznanila kako je uz minimalnu razliku pobijedio Viktor Janukovič, porijeklom iz Donbasa, koji se zalagao za zbližavanje Rusiji. Tisuće Ukrajinaca izašlo je na ulice u znak protesta zbog krađe izbora. Nosili su narančasto – boju predizborne kampanje Juščenka.
U trećemu krugu glasovanja (kojega ne bi bilo bez narančaste revolucije), održanom nakon nekoliko mjeseci, pobijedio je Juščenko. Prije pobjede na predsjedničkim izborima bio je otrovan dioksinom tijekom večeri s dužnosnicima ukrajinske sigurnosne službe. Nakon Juščenkove pobjede pogoršavaju se odnosi Ukrajine i Rusije, a započinju i plinski ratovi. Većina plina iz Rusije je za Europu išla preko Ukrajine, a zbog pogoršavanja odnosa Rusija tada gradi alternativne pravce (Sjeverni tok 1, Turski tok, kasnije i Sjeverni tok 2).
Šest godina nakon poraza i narančaste revolucije proruski Viktor Janukovič odnosi pobjedu i postaje novi predsjednik Ukrajine. Tome su snažno pridonijeli nepotrebni sukobi Juščenka i bivše ukrajinske premijerke Julije Timošenko. Dolazi do približavanja odnosa između Rusije i Ukrajine, no Janukovič istodobno 2013. počinje govoriti o potpisivanju Sporazuma o pridruživanju EU. Rusija kreće vršiti pritisak na Ukrajinu i prijetiti sankcijama. Janukovič odlaže potpisivanje sporazuma s EU. Bio je to uvod u Majdan i kasniji krvavi rat, o čemu u drugome nastavku.
Aneksija Krima i dezavuiranje ukrajinskog identiteta i državnosti
Pobjeda proruskog Viktora Janukoviča na predsjedničkim izborima u Ukrajini dovela je do približavanja Ukrajine Rusiji. Iz taktičkih razloga Janukovič je održavao veze i prema Europskoj uniji pa se 2013. godine počinje govoriti o potpisivanju Sporazuma o pridruživanju EU.
Taj potez u Moskvi nije naišao na pozitivan odjek s obzirom na to da je Moskva vidjela Ukrajinu kao dio Euroazijske unije, a nešto latentnije i kao dio „ruskog svijeta“. Nakon najave mogućeg potpisivanja sporazuma su EU kreću pritisci na Ukrajinu i prijetnje sankcijama. Janukovič je odustao potpisivanje sporazuma s EU 21. studenog 2013. To je značilo odustajanje od stvaranja zone slobodne trgovine, postupnog ukidanja viza za Ukrajince i uvođenje europskih standarda u kakvoću proizvoda, piše Davor Dijanović u II. dijelu niza niza „Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu: Povijesni, geopolitički i sigurnosni aspekti“ na HKV-u.
Suspenzija sporazuma izazvala je mirne prosvjede ukrajinskih studenata koji su se okupljali na središnjem trgu Majdan (odatle naziva „Majdanska revolucija“). Na njih je Janukovič poslao zloglasni ukrajinski Berkut, specijalni policijski odred. Nekoliko je studenata nestalo, a mnogi su bili zatvoreni i premlaćeni. To je u sljedećim tjednima na ulicama Kijeva izazvalo masovni anti-vladin bunt. Nema nikakve sumnje da su i zapadne zemlje, a posebno SAD, imale svoj interes da se Ukrajina izdvoji iz ruske sfere utjecaja, no razlozi ovoga bunta su nedvojbeno prije svega bili unutarnjeg karaktera.
Ukrajinski grkokatolički svećenik Orest Wilczynski odlično sažima razloge ovih prosvjeda kad kaže da su njegovi korijeni u režimu koji je provodio otvorenu pljačku države i stanovništva, užasnu korupciju, neobuzdano policijsko nasilje, a u državi je praktički bilo odsutno djelovanje pravosuđa. „Pod Janukovičevom upravom Ukrajina je postala najsiromašnija država Europe. U isto vrijeme Janukovič i njegov klan živjeli su u nevjerojatnoj raskoši. Ukratko rečeno, život u zemlji za većinu stanovnika je postao nepodnošljiv“.
Prijelomna točka
Kao prijelomnu točku stručnjak za međunarodnu sigurnost prof. dr. sc. Mirko Bilandžić uzima 16. siječnja 2014. Tada je Verhovna Rada (ukrajinski parlament) donijela tzv. antiprotestne zakone kojima su za prosvjede predviđene kazne do 15 godina zatvora. Sljedećih tjedana došlo je do intenziviranja prosvjeda, a političke, ideološke i društvene podjele ukrajinskog društva postale su još dublje.
Dolazi i do nereda u kojima je ubijeno i ranjeno gotovo tisuću ljudi. 21. veljače, uz posredovanje EU-a i Ruske Federacije, potpisan je sporazum o reformama između Janukoviča i ukrajinske oporbe odnosno vođa protesta koji je trebao donijeti mir. Dan iza Verhovna rada smijenila je Janukoviča koji je pobjegao u Rusiju. Vlast preuzima oporba predvođena vršiteljem dužnosti predsjednika parlamenta Oleksanderom Tručinovim. Kriza se zaoštrava.
Smjena proruskog predsjednika Viktora Janukoviča izaziva reakciju Moskve. Četiri dana nakon Janukovičeve smjene (pro)ruske snage na Krimu (zamaskirane i bez obilježja) – strateški važnoj točci na kojoj je stacionirana Ruska crnomorska flota – zauzimaju zračne luke, vladine zgrade i druge objekte na poluotoku. Rusija je iskoristila nesigurnost poslije promjene vlasti u Kijevu i preuzela vojni nadzor nad Krimom. Ruski predsjednik Vladimir Putin je tek godinu dana kasnije priznao da je angažirao i vojsku.
16. ožujka na Krimu je održan „referendum“ ne kojemu se 97 posto stanovnika, prema ruskim izvorima, izjasnilo za odvajanje od Ukrajine. Dan iza formirana je Republika Krim koja je 18. ožujka potpisala sporazum o pripajanju s Rusijom. Tri dana iza Moskva ratificira sporazum i od tada Krim smatra dijelom svoga teritorija. Aneksija Krima izvedena je bez većega otpora, a sam čin aneksije, kao protivan međunarodnom pravu, dakako, nije prihvaćen niti od Ukrajine niti od zapadnih zemalja. U međuvremenu Rusija je mostom spojila Krim s Rusijom.
U svome obraćanju ruskom parlamentu 18. ožujka 2014. Vladimir Putin je rekao da su „nakon revolucije, boljševici, iz više razloga – neka im Bog sudi – dodali velike dijelove povijesnog juga Rusije u Republiku Ukrajinu. To je učinjeno bez obzira na etnički sastav stanovništva i danas ta područja čine jugoistok Ukrajine“. Putin je iznio slične tvrdnje u raznim drugim prilikama. Već iz toga moglo se naslutiti da bi moglo doći do problema u istočnim dijelovima Ukrajine.
Rat na istoku Ukrajine
U travnju odnosno svibnju 2014. dolazi do oružanog sukoba na istoku Ukrajine između s jedne strane ukrajinskih vojnika koji su pokrenuli antiterorističku akciju, a s druge strane proruskih paravojnih separatističkih postrojbi koje su prije toga krenule zauzimati institucije u Slavjansku i ostalim gradovima Donjecke oblasti. Proruski separatisti uz pomoć Rusije osvojili su značajan dio teritorija na kojima su proglasili tzv. Donjecku Narodnu Republiku i Lugansku Narodnu Republiku. Treba istaknuti kako su ovo područja s najvećom ruskom manjinom.
U rujnu iste godine u Minsku je sklopljen sporazum o prekidu vatre koji su potpisali predstavnici ukrajinske i ruske vlade, OESS-a kao i tzv. Donjecke i Luganske Narodne Republike. Sporazum je predviđao razmjenu zarobljenika, povlačenje teškog oružja i uspostavu humanitarnih koridora. Ukrajinski predsjednik Petro Porošenko bio je spreman pobunjenicima ponuditi tzv. specijalni status uključujući i pravo na korištenje ruskog jezika, no predstavnici tzv. Luganske Narodne Republike su to odbili inzistirajući na punoj neovisnost od Ukrajine.
Snage tzv. Luganske Narodne Republike su u siječnju 2015. pokrenule ofenzivu na područja pod suverenitetom Ukrajine što je skršilo primirje. U svibnju 2015. godine proruske skupine su organizirale „referendum“ temeljem kojega su tzv. Donjecka i Luganska Narodna Republika međusobno ujedinjene, a nastala je nova država – tzv. Nova Rusija. Vladimir Putin kasnije je izdao ruske putovnice stotinama tisuća stanovnika Donbasa.
Francuski predsjednik François Hollande i njemačka kancelarka Angela Merkel iznijeli su novi mirovni plan 7. veljače. Plan je iznijet kao odgovor na američke prijedloge da se ukrajinskoj vladi pošalje oružje, za što je kancelarka Merkel rekla da bi samo pogoršalo krizu. Summit na kojemu je donesen mirovni sporazuma bio je zakazan za 11. veljaču u Palači neovisnosti u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije.
Nazočili su mu ruski predsjednik Vladimir Putin, ukrajinski predsjednik Petro Porošenko, njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik François Hollande, lider tzv. Donjecke Narodne Republike Aleksandar Zaharčenko i lider tzv. Luganske Narodne Republike Igor Plotnicki. Dan iza je objavljeno je da su sukobljene strane dogovorile novi paket mirovnih mjera, Paket mjera za provedbu sporazuma iz Minska, koji se kolokvijalno naziva Minsk II.
Neke od dogovorenih mjera bile su bezuvjetni prekid vatre pod nadzorom OESS-a od 15. veljače, povlačenje teškog naoružanja s bojišnice, oslobađanje ratnih zarobljenika i ustavna reforma u Ukrajini koja bi jamčila određenu autonomiju za istočne ukrajinske pokrajine koje više nisu pod kontrolom vlade u Kijevu. Nakon potpisivanja sporazuma završili su najgori sukobi i u regiju su stigli OESS-ovi promatrači. Iz te perspektive došlo je do barem djelomičnog ispunjenja dogovora, no većina toga iz sporazuma nije ispunjena.
Iako je rat 2014./2015. (koji je oduzeo više od 10.000 života) bio ograničen na područje istoka Ukrajine (s najvećim brojem ruskog stanovništva) već je tada bilo jasno se Vladimir Putin ne će ograničiti samo na te dijelove. Predmet njegovih aspiracija je cijela Ukrajina – kao dio tzv. „ruskog svijeta“ – što je bilo jasno već u srpnju 2021. nakon objave njegovog podužeg eseja u kojemu se osvrnuo na povijest Rusije i Ukrajine.
„Specijalna operacija“
U prosincu 2021. Putin je od američkog predsjednika Joe Bidena – u skladu s ruskim razmišljanjem o tome kako NATO nastoji okružiti Rusku Federaciju – zatražio jamstva da se Savez ne će dalje širiti na istok. Štoviše, u siječnju ove godine su od SAD-a zatražena sigurnosna jamstva koja uključuju povlačenje infrastrukture NATO-a iz istočnoeuropskih zemalja koje su nakon 1997. postala članice vojnoga saveza. To bi podrazumijevalo povlačenje stranih snaga, opreme i naoružanja. Već tada, nakon ovih očigledno nerealnih zahtjeva, Putin je spominjao mogući „vojno-tehnički“ odgovor.
21. veljače ove godine Vladimir Putin je priznao neovisnost proruskih separatista u Ukrajini, obrušivši se na Ukrajinu i Zapad koji je po njegovu mišljenju tu zemlju pretvorio u „poprište rata“. Istovremeno je potpisao sporazume o saradnji i prijateljstvu sa dvije otcijepljene regije Ukrajine.
„Smatram kako je nužno donijeti odluku koja je trebala biti donesena davno – odmah priznati nezavisnost i suverenost narodne republike Donjeck i narodne republike Luganjsk“, izjavio je tijekom televizijskog obraćanja javnosti. Putin je pozvao ruske parlamentarce da potpišu sporazume sa separatističkim regijama Ukrajine kako bi Moskva mogla pružiti vojnu pomoć tamošnjim separatistima. Dan iza Savjet Ruske Federacije ovlastio je Putina da može koristiti vojnu snagu izvan granica Rusije.
Bio je to uvod u ono što će uslijediti 24. veljače kad donesena odluka o provedbi tzv. „specijalne vojne operacije u Ukrajini“. Uslijedili su raketni udari diljem Ukrajine, uključujući i na glavni grad Kijev. Nedugo nakon i ruske kopnene i tenkovske snage ulaze na teritorij Ukrajine. Bio je to početak agresivnog rata koji i danas traje.
O autoru:
* Davor Dijanović hrvatski je novinar, kolumnist, povijesni istraživač, geopolitički analitičar i publicist. Četrnaest godina iskustva u online i tiskanom novinarstvu te digitalnim platformama. U rodnom Bjelovaru završio je opću gimnaziju, a na Libertas međunarodnom sveučilištu u Zagrebu magistrirao međunarodne odnose i diplomaciju. Završio je Londonsku školu za odnose s javnošću, smjer Odnosi s javnošću i upravljanje reputacijom, a na Učilištu Petar Zrinski edukaciju za specijalista digitalnog marketinga. Od 2008. do danas objavio oko 1500 novinskih i publicističkih priloga o temama iz područja politike, geopolitike, povijesti i kulture te nekoliko preglednih odnosno stručnih radova. Posebna područja njegova interesa su: suvremena povijest, geopolitika, odnosi velikih sila i međunarodna sigurnost. Autor je knjige “Hrvatska u žrvnju Jugosfere” (2015.) i voditelj podcasta Geopolitički objektiv. U sezoni 2021. – 2022. vodio emisiju „Argumenti“ na Hrvatskom katoličkom radiju. Oženjen, otac četvero djece.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
