“Širom Europe svjedočimo razaranju tradicionalnog društva – nestaju velike i povezane obitelji, zaposleni roditelji nemaju vremena za odgoj djece, nesigurnost radnog mjesta i prihoda, te nemogućnosti rješavanja temeljnih egzistencijalnih problema, svakodnevni su životni izazovi. Postmoderno je društvo nastanjeno pojedincima koji žive s drugima, ali ne za druge, a novi europski etički kod uzdiže kult privremenog, nesigurnog, fleksibilnog i prolaznog u svim aspektima ljudskog života i djelovanja (bilo da je riječ o radnim mjestima, obiteljskim i društvenim odnosima). Globaliziran čovjek, kozmopolit u značenju čovjeka bez identiteta (nacionalnog, kulturnog, obiteljskog, vjerskog i spolnog), istovremeno je i savršeni potrošač koji osobno zadovoljstvo postiže kroz posjedovanje stvari ili konzumerizam“, upozorava dr. sc. Jadranka Polović politologinja iz Splita, znanstvena suradnica portala geopolitika.news u razgovoru s Davorom Dijanovićem za portal Hrvatskog kulturnog vijeća (HKV).
Prenosimo dio intervjua:
Nedavno ste pisali o krizi identiteta europske i općenito zapadne civilizacije. Kako se ta kriza očituje?
Posljednjih godina svjedočimo kako se pod utjecajem brojnih izazova – gospodarske krize, mjera štednje i teških socijalnih rezova, nekontroliranog priljeva migranata, terorističkih napada i Brexita – urušava mit o Europi kao civilizacijskoj tekovini čije su vrijednosti univerzalne, neupitne i u pravilu pozitivne. Ne samo europske političke elite, već i europska humanistička i društvena misao potpuno je konfuzna oko određenja europskog identiteta. Naime, je li europska (zapadna) civilizacija tek skup ideja i vrijednosti koji proizilaze iz grčke filozofije i prosvjetiteljstva zbog čega danas toliko pričamo o individualizmu, slobodi i ljudskim pravima, te znanosti koja priznaje isključivo provjerljive dokaze ili je Europa definirana naslijeđem imperijalizma, kolonijalizma, ropstva i ugnjetavanja, stav koji se sve češće ugrađuje u školske curriculume? Osobito se koplja lome oko pitanja je li kršćanstvo odrednica europske civilizacije, bez obzira što je riječ o temeljnoj ideji zapadnog identiteta zbog koje je zapadna kultura i civilizacija toliko napredna, privlačna i nadahnjujuća za veći dio čovječanstva.
Međutim, čini se da je “sveti” zadatak trenutnih liberalnih, progresističkih političkih elita raskopati sve naslage sigurnog europskog civilizacijskog naslijeđa, odbaciti sveukupno zapadno nataloženo dobro, što proizvodi puzajuću krizu europskog identiteta kojoj je cilj dekonstrukcija, zamjena tradicionalnih vrijednosti novim globalističkim diskursom koji trenutno snažno definira amerikaniziranu europsku civilizaciju. Širom Europe svjedočimo razaranju tradicionalnog društva – nestaju velike i povezane obitelji, zaposleni roditelji nemaju vremena za odgoj djece, nesigurnost radnog mjesta i prihoda, te nemogućnosti rješavanja temeljnih egzistencijalnih problema, svakodnevni su životni izazovi.
Postmoderno je društvo nastanjeno pojedincima koji žive s drugima, ali ne za druge, a novi europski etički kod uzdiže kult privremenog, nesigurnog, fleksibilnog i prolaznog u svim aspektima ljudskog života i djelovanja (bilo da je riječ o radnim mjestima, obiteljskim i društvenim odnosima). Globaliziran čovjek, kozmopolit u značenju čovjeka bez identiteta (nacionalnog, kulturnog, obiteljskog, vjerskog i spolnog), istovremeno je i savršeni potrošač koji osobno zadovoljstvo postiže kroz posjedovanje stvari ili konzumerizam.
Europa je na žalost već „klinički mrtva“, pati od teškog demografskog kolapsa za koji su najodgovornije dominirajuće feminističke politike. Pretjerani individualizam je osobit problem u europskoj kulturi, a on se ogleda u konformizmu, sebičnosti, konzumerizmu, natjecanju (u Hrvatskoj kultu izvrsnosti), izostanku empatije, urušavanju zajednice i obitelji, te rastu mentalnih bolesti, kriminala i nasilja. Mogla bih još, ali me najviše užasava seksualizacija i komodifikacija djetinjstva, odnosno djece koja se odgajaju pod pritiskom materijalističke, potrošačke kulture koja sve snažnije definira identitet novih generacija.
Suvremena zapadna kultura ne pruža smisao i svrhu, čovjek je nesiguran i individualistički prazan, na rubu provalije, te naglašavam – neosporna je činjenica je da ni jedna civilizacija nikada nije napredovala oslanjajući se na ovakve nedosljedne temelje.
Europske liberalne elite koje su u isti „lijevi“ koš potrpale migrante, LGBT, gender politiku i stav prema pobačaju, gube privlačnost i argumentaciju, budući da su europski građani bilo „lijevi“, bilo „desni“ ugroženi pogubnim ekonomskim politikama koje proizvode nevjerojatne nejednakosti i opće nezadovoljstvo u društvu. Plaćajući ceh za nehumane odluke koje osmišljavaju političko financijske oligarhije u Bruxellesu, a u stopu slijede marionetske nacionalne vlade, milijuni ljudi diljem Europe ostaju bez posla, izloženi siromaštvu, dok vlastiti životni standard nastoje održavati zadužujući se preko granica osobnog bankrota.
Socijalni dijalog na žalost kao temeljna vrijednost EU-a više ne postoji, pedeset godina star koncept europske socijalne države (welfare state), kontinuirano se urušava, te vidimo da tehnološki napredak u povampirenom kapitalizmu nema nikakve veze s društvenim razvojem, blagostanjem zajednice, niti stvaranjem boljeg europskog društva. Zahvaljujući globalističkim liderima, EU je trenutno u galopirajućoj sveobuhvatnoj – geopolitičkoj, ekonomskoj i socijalnoj krizi, međutim, Europa je za sve nas naš jedini dom, stoga imamo, kao građani ogromnu odgovornost za njenu (našu) budućnost. Mogu samo ponoviti riječi Stephana Hessela (1917.-2013.), bivšeg francuskog diplomata i novinara, koji je još 2011. godine (tada 93-godišnjak) svojim pamfletom Pobunite se (Indigene – vous) hrabro pozvao narode Europe na pobunu protiv bezobzirne moći kapitala i tržišta, te u obranu socijalnih vrijednosti moderne demokracije.
Dakle, pobunimo se!
Kakva je u kontekstu krize identiteta u Europi uloga migracija? Jesu li migracije osim sigurnosne prijetnje i prijetnja europskom identitetu?
Pa svakako! Današnja europska mainstream etika ili politička korektnost koja oblikuje novi europski identitet proizilazi iz tzv. ideologije ljudskih prava. Europski se lideri bave isključivo poštivanjem različitosti, snošljivošću, raznolikošću, itd. Kako navodi Douglas Murray u vrlo zanimljivoj knjizi „Čudna smrt Europe: Imigracija – Identitet – Islam“, takve „plitke definicije o sebi “ možda nam mogu pomoći da preživimo još nekoliko godina, međutim, one nikako ne mogu potaknuti dublju odanost i osjećaj pripadnosti koje europska društva trebaju dosegnuti kako bi opstala. Dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, njihov dolazak u iznurenu i umiruću kulturu Europe, zapravo ne može.
Činjenica je da je masovna imigracija već duboko promijenila zapadno europska društva. Vidimo što se događa u Njemačkoj, ali slična je situacija i u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, o Francuskoj da ni ne govorimo. Multikulturalizam je rezultirao paralelnim društvima, ozbiljnim rascjepima i sigurnosnim izazovima, kao što navodite.
Međutim, ključni politički akteri – vlade, mediji i nevladine organizacije svakodnevno nam ponavljaju da su nacionalna i homogena društva, zapravo, „bolesna“ društva. Ovo se osobito odnosi na istočne Europljane koji nisu imali iskustvo masovne migracije i koji žele zadržati osjećaj nacionalne kohezije. Ipak, EU u svom postkolonijalnom pohodu prema europskom istoku, ne dopušta zadržavanje vlastite perspektive, niti pozivanje na vlastito iskustvo. Masovna nas imigracija obogaćuje svojom raznolikošću, novi ljudi donose novu kulturu, nove stavove, nove jezike, novu kuhinju, stalno su prisutni stereotipi. Kao da je riječ o turističkoj ponudi! Nacionalna država je „out“ ona bi se prema viziji trenutne europske globalističke elite trebala transformira u otvorenu zajednicu koja udomljava različite identitete, zbog čega migracijska politika postaje jedna od najvažnijih.
Europski lideri i mainstream mediji i dalje trabunjaju o integraciji i asimilaciji milijuna migranata, vjerujući još uvijek da će oni objeručke prihvatiti liberalne vrijednosti Zapada – seksualne slobode, emancipaciju žena, novoustoličene i ozakonjene stavove prema seksualnim manjinama itd. Vrlo je zanimljivo pitanje – zašto brojne feminističke udruge koje su napravile biznis od „nasilja nad ženama“, nisu uopće reagirale na masovna silovanja koja su se proteklih godina događala i još se uvijek događaju u zapadnoeuropskim zemljama.
Utjecaj masovne migracije na promjenu europskog identiteta već je vidljiv, to je proces koji će se nastaviti ako se europska politika ne promijeni. Naime, od Gibraltarskih vrata do najsjevernijeg norveškog rta, milijuni ljudi različitog etniciteta, udruženi u zajedničkoj vjeri, intuitivno teže ostvariti svoj životni san, svoju egzistenciju i u tome ih ne mogu spriječiti tlapnje o vrijednostima zapadne civilizacije koja je i onako dovedena na rub opstanka poradi partikularnog užitka pojedinaca otuđenih od obitelji, od društva, od vlastite tradicije i kulture, od kršćanstva, te na kraju od bilo kojeg zajedništva. Migranti nastupaju zajedno, u svom pohodu na Europu muslimani svih zemalja ujedinjeni su kao proleteri XX. stoljeća, te su itekako sposobni svojom vjerom u Allaha dati smisao prostoru Europe koji je ostao bez smisla. Zdrav razum mi govori da se neće muslimanski vjernici iz subsaharske Afrike, iz Maroka, Alžira, Libije i Sirije, iz Iraka, Irana, Afganistana… preobratiti na kršćanstvo, nego će Umma (zajednica vjernih) uvući i Europu u svoj teritorij. Europa, otuđena od vlastite povijesti, i ne primjećuje promjene koje su već nastale. Ono nadahnuće koje je guralo kršćansku renesansnu Europu prema zrelosti baroka i životnoj filozofiji prosvjetiteljstva temeljenoj na razumu i znanosti, izdahnulo je i to najprije u srcu Europe. Vidimo, a ne želimo vidjeti da na mjesto jedne vjere dolazi druga, svježija, snažnija i pogubnija za starosjedilačke europske narode.
Kako komentirate geopolitičku i sigurnosnu situaciju u hrvatskome balkanskom okruženju – Srbija, BiH… Može li doći do novih sukoba?
Nakon gotovo tri desetljeća primjene različitih koncepata i strategija Zapada, mantri „europerspektive“ – tzv. Zapadni Balkan je zapravo nigdje. Od obećanog prosperiteta i stabilnosti nema ništa, a zaostavština primjenjenih zapadnih politika je krajnje siromaštvo, iznimna nezaposlenost, masovno iseljavanje, propast javnih politika, kontinuirano gospodarsko urušavanje, te naposlijetku ponovno „aktiviranje“ postojećih kriznih žarišta: Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije. Kako vidimo, na Zapadnom Balkanu donedavno zamrznuti konflikti, užurbano se „odmrzavaju“, zbog čega regija posljednjih godina postaje poprište sve izraženijeg rivalstva Zapada i Rusije, a u igru ulaze i drugi akteri – Turska, Kina, Iran, Saudijska Arabija, dakle, tko stigne. Naime, „novi hladni rat“ (ili tinjajući stvarni) koji se odvija na prostoru Bliskog istoka, Crvenog mora i Perzijskog zaljeva ima tendenciju širenja na cijeli bazen Sredozemlja, time i na Balkan. Svaka od navedenih suprotstavljenih strana nastoji transformirati geopolitičku ulogu i značaj regije, te je u cijelosti (ili bar djelomično) uvući u okrilje vlastite interesne sfere. Budući da slabe države regije nemaju zajedničke institucionalne mehanizme, bilo diplomatske, političke, sigurnosne, pa niti gospodarske suradnje (u ovoj bi priči i Hrvatska imala posla) pomoću kojih bi se Balkan mogao pokušati nametnuti kao geopolitički subjekt, regija je već desetljećima samo nesretni geopolitički objekt ili eksperimentalni lonac u kojem velike sile kuhaju s neprovjerenim recepturama.
Tri tinjajuće krize na prostoru regije – Kosovo, Makedonija i Bosna i Hercegovina eskaliraju, rekla bih, manje pod utjecajem postojećih etničkih napetosti i stvarnih netrpeljivosti, a znatno više uslijed višedimenzionalnih (najprije trgovinskih) konfliktnih interesa velikih sila i njihovih nastojanja za potpunim (SAD, NATO, EU) ili djelomičnim (Rusija, Turska) otvaranjem kišobrana nad regijom.
Balkan je nesumnjivo važan Rusiji (kao izlaz na Jadransko more), što je Putin i potvrdio svojom posjetom Srbiji, ali ipak ne poput Ukrajine (Krim je ključan za kontrolu Crnog mora) ili Sirije (ruske vojne baze na Mediteranu). Iako Rusija regiju više ne promatra kao vlastitu sferu interesa, ipak joj nije ni na kraj pameti povući se s Balkana, prvenstveno zbog limitiranih, ali vrlo značajnih ciljeva. Naime, za Rusiju koja je snažno fokusirana na energetski sektor, Balkan je važno tranzitno središte za transport ruske nafte i plina prema zemljama Zapadne Europe. S druge strane, i Turska pokazuje da želi biti vrlo utjecajni „igrač“ u regiji, što se potvrdilo i prilikom nedavne posjete naše predsjednice Erdoganu kada je turski predsjednik dao naslutiti da će se Turska uskoro uključiti u rješavanje prvenstveno situacije u BiH.
Do sukoba definitivno može doći, prvenstveno onih tinjajućih, proxy, malih, za velike sile uvijek korisnih ratova koji mogu do temelja destabilizirati regiju. Hrvatska, pod utjecajem izvanjskih mentora, odbija preuzeti inicijativu u odnosu na svoje susjedstvo i to nam se itekako može obiti o glavu.
Kako gledate na položaj Hrvatske u aktualnim geopolitičkim preslagivanjima?
Ono što je problematično u Hrvatskoj politici je svakako, tzv. kolonizacija svijesti, bespogovorno smo se odlučili za status vazalne zemlje europske periferije. Godinama već odustajemo od svojih vrijednosti, te bez ikakvog kritičkog odmaka, nastojimo na hrvatsko društvo preslikati univerzalističku ideologiju Zapada. Odustajanje od nacionalnog, etničkog ili vjerskog identiteta, krajnji individualizam, poništavanje tradicionalnih vrijednosti (obitelj, brak), te snažno promoviranje rodne ideologije, feminizma, inženjerstva i tehnološkog napretka (progresa), uz izostavljanje etičkog i moralnog aspekta bilo individualnog, bilo društvenog djelovanja (što dokazuju brojne afere u visokoj, državnoj politici), bitna su obilježja našeg novog europejstva. Posljedicu su vidljive posvuda – u masovnom iseljavanju, nezaposlenosti, demografskom kolapsu, dubokom socijalnom raslojavanju, činjenici da postajemo banana država. Struktura hrvatskog gospodarstva, tj. odricanje od know-how (uništavanje brodogradnje i dtrugih industrija) i orijentacija na turizam ogleda se u sramnoj ponudi radnih mjesta koja jasno pokazuje u kojoj smo se mjeri, zahvaljujući političkim elitama, pretvorili u sluge i najamnu, potplaćenu radnu snagu stranog kapitala i njihovih domaćih eksponenata. Za razliku od nas, susjedna Slovenija svoje je društvo uredila znatno bolje – ravnomjeran regionalan razvoj, iseljavanje neznatno, svojim je gospodarskim statusom sve bliža zemljama europske jezgre.
Cijeli intervju možete pročitati ovdje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa