Predizborne ankete pokazuju da će se na izborima za Europski parlament voditi mrtva trka između desnog i lijevog centra, a pobjednici bi trebali bi dati novog predsjednika Europske komisije – Martina Schulza ili Jean-Claudea Junckera.
Ankete pokuzuju da nijedna od stranačkih grupacija ne može dobiti natpolovičnu većinu u Europskom parlamentu, koji će imati 751 zastupnika. Isto je tako sigurno da ni stranke desnog centra okupljene u Europskoj pučkoj stranci (EPP), niti lijevog centra u Stranci europskih socijalista (PES) ne mogu doći do većine u koaliciji s liberalima ili Zelenima pa je izvjesno da ne mogu izbjeći ‘veliku koaliciju’.
Moguće je da će dvjema najjačim strankama trebati još jedna kako bi podebljali većinu, naročito ako, kako se očekuje, desni i lijevi populisti osvoje veliki broj mjesta. Ta treća stranka najvjerojatnije bi bili liberali. Nagađa se da bi u tom slučaju njihov kandidat za predsjednika Europske komisije bivši belgijski premijer Guy Verhofstadt mogao dobiti mjesto predsjednika Europskog parlamenta i to na puni petogodišnji mandat. Po dogovoru pučana i socijalista, u prvoj polovici sadašnjeg saziva Parlamenta predsjednik je bio Jerzy Buzek (EPP), a u zadnje dvije i pol godine socijaldemokrat Martin Schulz.
Tko će izabrati predsjednika Komisije?
Prema dogovoru najvećih stranačkih skupina, predsjednika Komisije trebala bi dati ona stranka koja osvoji najveći broj glasova.
Odredbu Lisabonskog ugovora prema kojoj Europsko vijeće kvalificiranom većinom imenuje predsjednika Europske komisije, “vodeći računa o rezultatima izbora za Europski parlament”, vodeće stranke intepretiraju na način da zapravo parlamentarna većina treba predložiti kandidata predsjedniku Europskog vijeća, koji onda treba formalizirati taj prijedlog i vratiti ga na potvrdu parlamentu. S druge strane, postoje tumačenja da ta odredba ne obvezuje Europsko vijeće i da nema automatizma, što znači da vodeći kandidat pobjedničke stranke ne mora postati predsjednikom Komisije.
U vezi s tim kruže različita nagađanja, među njima i jedno koja zvuči prilično nevjerojatno, a to je da će Europsko vijeće, koje čine šefovi država ili vlada i koje je sazvano za 27. svibnja, dva dana poslije izbora, u slučaju pobjede pučana imenovati vodećeg kandidata EPP-a Jean-Claudea Junckera za predsjednika Europskog vijeća, a ne za predsjednika Europske komisije. U tom bi slučaju bio bi otvoren put šefovima država ili vlada da međusobnim dogovorom sami odrede predsjednika Europske komisije.
No, takve spekulacije kategorički odbacuju obojica kandidata dviju glavnih stranačkih grupacija, luksemburški kršćanski demokrat Jean-Claude Juncker i njemački socijaldemokrat Martin Schulz, tvrdeći da će jedan od njih dvojice zasjesti na mjesto Portugalca Josea Manuela Barrosa, na 13. katu zgrade Berlaymont, sjedišta Europske komisije.
Schulz ili Juncker?
Iako dolaze iz dviju suprotstavljenih političkih skupina, Schulz i Juncker imaju puno toga zajedničkog. Ponajprije, riječ je o uvjerenim Europljanima, federalistima, koji vjeruju u superiornost europske ideje.
Bliski su i po godinama. Juncker je rođen 9. prosinca 1954. u malom mjestu Redange u Luksemburgu, a Schulz godinu dana kasnije, 20. prosinca 1955 u Hehlrathu, pored Aachena, na tromeđi Njemačke, Nizozemske i Belgije i manje od 200 kilometara sjevernije od Junckerova rodnog mjesta.
Obojica su skromnog podrijetla, Junckerov otac bio je metalski radnik, sindikalni aktivist, a Schulzov policijac.
Schulz je u mladosti bio talentirani nogometaš, ali dvije teške ozljede koljena u dobi od 18 godina ispriječile su se ispunjenju njegova sna da postane profesionalni nogometaš. Danas je strastveni navijač FC Koelna.
Schulz je nakon osnovne škole išao u privatnu, katoličku gimnaziju, koju je napustio 1974. godine, a da nije maturirao. Nakon toga završio je dvogodišnji zanat za trgovca knjigama. Sljedećih pet godina radio je u nekoliko knjižara, a 1982. godine otvorio je vlastitu.
U politiku je ušao mlad, 1974. u dobi od 19 godina kada se učlanio u Njemačku socijaldemokratsku stranku (SPD). Od 1987. do 1998. bio je gradonačelnik Wuerselena, gradića pored Aachena. Zastupnik je Europskog parlamenta od 1994. godine, kada je prvi put izabran i od tada je biran još tri puta, 1999., 2004. i 2009.
Od 2004. do 2012. bio je šef zastupničkog kluba europskih socijalista, a od sredine 2012. predsjednik Europskog parlamenta.
Juncker je za Spiegel rekao da je i zdravstveno spreman za izazove posla predsjednika Europske komisije i da nema ništa protiv da mediji vodeće kandidate stave pod povećalo.
Za razliku od Schulza, Juncker je uspješno završio školovanje. Na Sveučilištu u Strasbourgu diplomirao je pravo 1979. godine, a 1980. je položio prisegu za odvjetnika, ali se nikada nije bavio tim zanimanjem.
U Narodnu kršćansko-socijalnu stranku (CSV) ušao je 1974. u dobi od 20. godina, a deset godina kasnije izabran je prvi put u luksemburški parlament te imenovan za ministra rada. Od 1989. bio je ministar financija i ministar rada. Nakon što je tadašnji luksemburški premijer Jacques Santer imenovan za predsjednika Europske komisije, Juncker je imenovan za njegova nasljednika u siječnju 1995. godine, ali je usput zadržao i svoje ministarske resore.
Na mjestu premijera ostao je skoro 19 godina, sve do potkraj 2013. godine. Nazivaju ga političkim dinosaurom, koji je 1992. godine ispregovarao Sporazum iz Maastrichta i koji je na europskim summitima sudjelovao zajedno s bivšim njemačkim kancelerom Helmutom Kohlom i francuskim predsjednikom Francoisom Mitterrandom. Sudjelovao je i na svim sastancima Europskog vijeća od 1995. do 2013. godine.
Juncker je deset godina je bio i šef euroskupine, foruma koji okuplja ministre financija zemalja članica eurozone, koji je nakon izbijanja financijske krize postao jedno od najvažnijih tijela u Europskoj uniji.
Junckeru je još 2004. godine bilo ponuđeno mjesto predsjednika Europske komisije, što je on odbio, a bio je u igri pri izboru prvog predsjednika Europskog vijeća 2009. godine. Na njegov izbor na položaj na koji je izabran Herman Van Rompuy veto je uložio tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, koji ga nije baš podnosio.
Za Junckera kažu da je zahvaljujući, što talentu, što dugogodišnjem iskustvu, postao izvrstan posrednik u postizanju kompromisa, što je jedna od najcjenjenijih osobina u Europskoj uniji. Kao i svi Luksemburžani, govori savršeno i njemački i francuski i izvrsno poznaje obje zemlje. “Kad hoću govoriti na francuskom, mislim na njemačkom, kad hoću govoriti na njemačkom, mislim na francuskom i na kraju sam nerazumljiv na svim jezicima”, rekao je jednom prilikom Juncker, koji je poznat po svom smislu za humor.
I Schulz, uz materinski njemački, odlično govori engleski i francuski, a razumije talijanski i nizozemski.
I jedan i drugi političar poznati su po tome da otvoreno govore, često bez skrivanja iza birokratskih fraza. Schulz to radi puno vehementnije, poput kakvog južnjaka, dok Junckera nikad nitko nije čuo da je povisio glas ili izgubio kontrolu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa