Vlč. Tomáš Halík jedan je od najuglednijih katoličkih teologa suvremene Europe. Češki filozof, teolog i psiholog, profesor Karlova sveučilišta u Pragu i gostujući profesor na Oxfordu i Cambridgeu, dobitnik je Templetonove i brojnih drugih nagrada za znanstvena i ina postignuća. Sv. Ivan Pavao II. imenovao ga je 1992. savjetnikom Papinskog vijeća za dijalog s nevjernicima, a papa Benedikt XVI. dodijelio mu je je titulu osobnog prelata, navodi bitno.net
Halík, inače jedan od najistaknutijih svećenika “podzemne Crkve” u Čehoslovačkoj i kasniji savjetnik prvog češkog predsjednika Vaclava Havela, 2006. je na stranicama poljskog magazina “Teologia Polityczna” napisao tekst u kojem je pokušao dati duhovni pogled na problem lustracije, odnosno raščišćavanja s komunističkim zločincima. Tada je, među ostalim, napisao:
“Nisam stručnjak za područje raščišćavanja s prošlošću, posebice ako se pod tim podrazumijeva ograničavanje utjecaja ‘starih struktura’ komunističkih tajnih službi na društvo. Ipak, mogu odmah ustvrditi, ako govorimo o češkom iskustvu – ‘baršunasta revolucija’ u tom je smislu ostala ‘nedovršena revolucija’.”
Halík je napisao i kako je zadovoljan da “revolucija”, odnosno pad komunističkog režima u njegovoj zemlji, nije imao svoju “jakobinsku fazu”, te da ljudi starog režima nisu postali žrtvama nasilja i osvete, posebice kada se zna da u takvim situacijama često stradavaju nevini. Međutim, češki teolog je odmah dodao kako je nakon pada komunizma trebalo birati između “Scile i Haridbe”.
“Trebalo je izbjeći opasnost ‘lova na vještice’, ali istodobno izbjeći i onu bagateliziranja krivice. Upravo ovo drugo dogodilo se kod nas u Češkoj. O komunističkim zločinima malo se govori u javnim raspravama, većina njih ostala je nekažnjena. Oni malobrojni procesi koji se vode pred sudovima traju godinama i ne vidi im se uspješan kraj. Donesen je lustracijski zakon koji bivšim suradnicima komunističkih službi zabranjuje obnašanje javnih dužnosti, čak je objavljen i njihov popis, ali glavni dužnosnici bivšeg režima ostali su nedirnuti. Puno časnika i suradnika službi ne može obnašati javne dužnosti, ali zahvaljujući zadobivenom kapitalu, vezama i informacijama koje posjeduju ubrzo su zauzeli značajna mjesta u gospodarskoj sferi, otkuda mogu djelovati na politiku i državnu vlast. Možda im ta situacija daje čak i veću mogućnost stvarnog utjecaja, nego onu koju bi imali kao politički dužnosnici”, poručio je teolog.
Čeh je u tekstu koji se čini i danas jako aktualan napisao i da “stvari nisu bile nazivane njihovim pravim imenom”.
“Čak je i pojam kršćanskog milosrđa bio iskrivljen i zamijenjen jeftinom milošću, zaboravom i konformističkim prešućivanjem istine. Nije izabran onaj teži put do ozdravljenja. Oprost nije odijeljen od pomirenja. U ovom je trenutku oprost jednosmjeran čin. Mogu oprostiti u srcu onome tko je učinio nešto loše meni ili nekome tko je dio moga života (što ne znači da mogu opraštati u ime drugih ljudi). Takav jednosmjerni čin oprosta mogu udijeliti čak i kada počinitelj ne priznaje svoju krivicu i kada ne očekuje od mene takav gest. Pomirenje je, pak, dvosmjerni proces. U njemu počinitelj mora priznati svoju krivicu, pokajati se i proći kroz unutarnji proces promjene. U tom procesu on može dobiti i pomoć od onih kojima je učinio zlo. Oni ga mogu prihvatiti, stvoriti neki javni prostor u kojem će doći do susreta obiju strana. Ponekad se čak događa da onaj koji je nosio u sebi osjećaj krivice i iskusi promjenu postane pozitivniji nego oni koji su zbog nekog obzira “sačuvali čiste ruke”.
Češki je svećenik upozorio:
“Ne možemo miješati oprost s bagatelizacijom krivice. Zanemarivanje krivnje posebice je opasno u slučajevima postkomunističkih država, gdje je nažalost došlo do svojevrsnog tabuiziranja pitanja moralne i pravne odgovornosti komunističkih zločinaca i njihovih suradnika, kojih je, nažalost, bilo i u Crkvi.”
Halík je, naposljetku, napisao kako, kao psihoterapeut koji iza sebe ima dugogodišnju terapeutsku praksu, ne može zamijetiti da smo “prestali ozbiljno shvaćati problem krivnje”. Dobar dio suvremene psihologije smatra kako je krivica “nešto čega se postepeno možemo riješiti”. A ona je, zapravo, “realna kategorija neraskidivo povezana s ljudskim životom”.
Više pročitajte OVDJE.
Tekst se nastavlja ispod oglasa