“Politika tiskanja novca unedogled se vodi i dan danas, a političari koji su i odlučili postaviti Christine Lagarde na mjesto nove predsjednice ECB-a u strahu od recesije nemaju drugi odgovor nego osigurati neograničene količine novca u bankarskom sustavu”, piše Marijan Jović u kolumni za Hrvatski tjednik.
Christine Lagarde naslijedit će Marija Draghija i uskoro postati predsjednicom Europske središnje banke. Budući da na tu funkciju prelazi s pozicije predsjednice MMF-a, ne će biti iznenađenja niti promjena u politici vođenja zajedničke europske banke. Izabrana je od strane političara, a i sama je bila ministricom financija Francuske te je evidentno kako će novu funkciju obnašati birokratski, po željama politike. Nije na odmet spomenuti kako je u svojoj zemlji bila optužena za kriminalne aktivnosti, doduše optužnica je čudesno nestala.
Nova globalna kriza?
Iako je od velike gospodarske krize prošlo više od deset godina, njezini uzroci u vidu nekontrolirane i nenadzirane kreditne ekspanzije nisu riješeni na ispravan način. Politika tiskanja novca unedogled se vodi i dan danas, a političari koji su i odlučili postaviti novu predsjednicu ECB-a u strahu od recesije nemaju drugi odgovor do li osigurati neograničene količine novca u bankarskom sustavu. To je vjerojatno i jedini posao koji će ona uspješno voditi, dok su drugi projekti, poput osiguravanja zajedničkoga europskog fonda koji bi služio pojedinim zemljama za lakšu borbu s nenadanim ekonomskim problemima, teško ostvarivi. Razlog je, naravno, u sve većem nepovjerenju između zemalja Europske unije, gdje svaka vodi svoju sebičnu politiku i ostavlja malo nade u ostvarivanje zajedničkih projekata.
Christine Lagarde poznata je po zagovaranju niskih kamatnih stopa te je čak hvalila politiku negativnih kamata, koje su po njoj učinile dobro Japanu i Europi. Realnost je posve drukčija jer su negativne kamate na životu održale velike kompanije i banke koje su u stvari trebale propasti. Negativne kamate konstantno kažnjavaju štediše i stvaraju sve veću nejednakost u plaćama i bogatstvu stanovništva. U osnovi, monetarna politika ne bi smjela služiti upravljanju ekonomijom već joj osigurati likvidnost, ali kako je upravljanje ekonomijom posljednjih godina potpuno prešlo u ruke političara, polažu se sve nade u središnje banke koje će, eto, tiskati novac jedno desetljeće, a rezultat je i do sada bio mizeran. Još samo nedostaje rast inflacije da se upotpuni scenarij za početak nove globalne krize, i to krize globalnoga duga, koja bi lako mogla postati najveća u povijesti.
Različite situacije
Dodatni je europski problem potpuno različita ekonomska situacija u pojedinim zemljama. I dok je Njemačka u suficitu i ekonomskom rastu, Italija se bori s dugovima i deficitom te sve slabijom ekonomijom. Nemoguće je primjenjivati istu monetarnu politiku u ovim dvjema zemljama, a svaka europska zemlja ima svoje specifičnosti. S obzirom na to da od zajedničke europske ekonomije očito nema ništa, čitav projekt zajedničke valute i zajedničke središnje banke postaje iz dana u dan besmisleniji. Što duže bude postojala i uplitala se u ekonomske tijekove, Europska središnja banka bit će sve veći problem koji će u budućnosti trebati riješiti.
Trenutačna politika čini dobro velikim korporacijama i podiže cijene dionica i slično. Međutim, realna je ekonomija u sve lošijoj poziciji, a običan puk zarađuje sve manje. Realno je stoga i pretpostaviti kako će vlade prikrivati stvarno stanje ekonomije koliko god mogu, ali stvarnost nije moguće vječno prikrivati. Nominalno i statistički ekonomija će naizgled rasti, realno će život u Europi biti sve teži. Europom, na žalost, sve više upravljaju neizabrani birokrati, a njihova je politika sve češće u suprotnosti s interesima europskih naroda. Općenito je udjel države u ekonomiji postao prevelik, oko pedeset posto europske ekonomije iz državne je potrošnje. Porezi su sve veći, a tržište ima sve manji utjecaj. Porezni teret sve više usmjerava tijek novca k bogatijim slojevima društva.
Pumpanje balona
S obzirom na visoke dugove, iduća bi recesija mogla potrajati. Odgovor političara i središnjih banaka, naravno, opet će biti tiskanje novca, čiji je učinak sve manji. Dugoročno je teško predvidjeti na koji će se način odraziti priljev novostvorenoga novca – inflacijom potrošačkih cijena ili rastom cijena dugoročne imovine? Burze će vrlo izgledno rušiti nove cjenovne rekorde, a statistika pokazivati rast gospodarstva. Ipak, upravljanje ekonomijom putem tiskanja novca ne može završiti dobro. Ono kad-tad mora prestati ili će ljudi izgubiti povjerenje u novac i središnje banke. Što dulje potraje pumpanje balona, njegovo će pucanje biti bolnije.
Kada ne bude više neograničenoga novca, pad cijena pogodit će svu imovinu, nekretnine, dionice i obveznice koje će izgubiti veliki dio vrijednosti. U pitanje tada dolaze i isplate mirovina, ušteđevine koje će biti oporezovane, plaće, zaposlenost itd. Posljedice takva ekonomskoga raspada mogle bi biti veliki neredi diljem svijeta, ratovi pa i raspad sustava kakva poznajemo. Jedini odgovor na neograničeni rast duga ustanovljavanje je novoga ekonomskog modela i resetiranje sustava. Je li takvo što moguće postići u trenutačnim okolnostima, tek će se vidjeti. Rizik je prevelik, naročito za političare koji zagovaraju tiskanje novca. Ostaje nam, dakle, jedino gledati kako će se stvari u budućnosti odvijati, uz znanje da niti jednom u povijesti tiskanje novca nije nadjačalo realnu ekonomiju.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
