Nino Raspudić: Veliki požari uvijek sugeriraju apokalipsu – što je danas Notre-Dame i u kojoj funkciji?

Foto: Fah, narod.hr; fotomontaža: Narod.hr

U ponedjeljak navečer vatra je većim dijelom progutala Notre-Dame. Svijet je trenutačno, dok se požar još razbuktavao, obišao prizor pariške katedrale u plamenu, koji je stegao srce kršćaninu, ali i svakom ljubitelju umjetnosti i starine, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

Simultano s događajem, globalno su kružile i lažne vijesti oko njega. S jedne strane proširila se fotografija dva mlađa tipa, bliskoistočnog izgleda, kako se samozadovoljno smiješe dok iza njih gori Notre-Dame. Pokazalo se da je riječ o montaži s očitim ciljem usmjeravanja bijesa prema muslimanima. No s druge strane, tragikomično se, dok je još požar buktio, iz službenih, oligarhijskih medija širila vijest kako on nije podmetnut, štoviše da se nekakvih pedeset stručnjaka složilo kako vatra nije izazvana namjerno. Otkud su to mogli znati dok požar još traje? Kulturološki je bilo zanimljivo vidjeli kako veliki svjetski mediji predstavljaju Notre-Dame svojoj publici. O tome da je katedrala Naše Gospe sve odvojenija od svijeta, i da će se uskoro remek-djela kršćanke civilizacije na Zapadu Europe promatrati kako Stonehenge, svjedoči i glavni podatak koji se isticao, a to je da Notre-Dame “godišnje posjećuje oko 14 milijuna turista, što je čini najposjećenijom građevinom u cijeloj Europi”. Najmanje se govorilo o biti njena postojanja, duhovnoj i vjerskoj, koja se onda na nižoj razini reflektira i kao umjetnička, potom i kao civilizacijsko-identitetska pa na koncu, na najnižoj razini i kao turističko-komercijalna dimenzija. Za zadnjeg boravka u Parizu Notre-Dame me posebno dirnula. Ispred stare katedrale stražario je vojnik u punoj ratnoj spremi, što dovoljno govori o tome u kakvom je stanju Francuska danas, a odmah do njega dva mlađa muškaraca napadno su se ljubila i mazila, pokazujući time valjda kako oni to mogu ispred strašne klerikalne utvrde.

(…)

Pariz više nije svjetsko središte ni politike, ni umjetnosti ni inovacije kao što je bio u prošlosti. Grad je to koji je velik još samo po inerciji, na krilima prošlosti i veličine prethodnih generacija – ukratko, veći i značajni jučer nego što je bio danas, a sutra će izvjesno biti globalno još manje relevantan. Dakle, dekadencija je ključna riječ kad govorimo o tom velegradu.

Što je onda u svemu tome Notre-Dame i u kojoj funkciji? Francuzima je, sudeći po izjavama većine njih, Notre-Dame nešto poput zgrade vrtića, na kojeg imaju neka maglovita sjećanja, prerasli su ga, djelom ga se i srame, sad su odrasli, zreli, svoji i žive život punim plućima idući prema grobu, ali ih je dirnulo kad je vrtić izgorio u požaru. Golema većina Parižana odavno je dekristijanizirana. Notre-Dame njihovi preci skrnavili su još prije 240 godina za (ne)slavne Revolucije. S netolerancijom današnjih velikih pobornika tolerancije može se usporediti samo nerazumnost pobornika “Razuma” iz vremena Francuske revolucije, koji su prvo devastirali Notre-Dame, a onda je dekretom od 10.11. 1793. pretvorili u hram Razuma, pri čemu je središnji oltar postao oltarom boginje Razuma. Nakon toga je katolička liturgija zabranjena u Parizu, a Notre-Dame je postala skladištem. Islamista, na koje se danas tovari krivnja propasti europske civilizacije, nije bilo ni na vidiku.

Palili su katedralu i za Pariške komune 1871., a 2019. u Francuskoj se u prosjeku skrnave dvije crkve dnevno. Katolika praktikanata je tamo danas oko pet posto, manje nego muslimana praktičnih vjernika. Notre-Dame već je odavno zapušten, predstavnici crkve su još lani apelirali na pomoć i moglo se očekivati da će se prije ili poslije dogoditi ovakvo nešto. Kako je rekao jedan naš teolog, kršćanska zajednica može dočekati radosno Uskrs i pod vedrim nebom, to je snaga koja je postojala i prije katedrala, koja je od poludivljih naroda stvorila veličanstvenu europsku civilizaciju koja je danas na umoru. Kršćanstvo će opstati, ne više kao dominanta već možda opet u katakombama, ali s civilizacijom koja je nastajala u Europi od konca srednjeg vijeka izgleda da je gotovo. Ona danas postoji kao mrtav spomenik, muzejska forma, ljuštura preostala od nekadašnjeg života. Slušaš Bachovu Misu, gledaš Leonardovu sliku, čitaš Dantea, diviš se građevini, a da se ne zapitaš što je bilo iza te divne forme. Što ih je nadahnulo? U izjavama Parižana koje su se mogle čuti po CNN-u, France 24 i drugim kanalima nije bilo nijedne koja bi dotaknula bit tog mjesta, a to je da su kršćani prije 850 godina napravili Notre-Dame (Našu Gospu) kao veličanstveno mjesto za euharistiju i molitvu. Umjesto toga, govorilo se o njoj samo kao o muzeju ili turističkoj atrakciji, često uz ogradu – nisam vjernik ali mi je žao te građevine.

Veliki požari uvijek sugeriraju apokalipsu. Vraćaju stvari u prapočelo, u prah i pepeo, pokazujući njihovu krhkost i prolaznost. Ne treba stoga činiti zlatnu telad od građevina, one su samo simboli, vanjski znakovi duha koji ih je izgradio. Onome tko ostaje pri vanjskom pokazuje se samo šteta turističke atrakcije ili umjetničkog remek-djela. Onaj tko pokušava proniknuti u duhovni smisao iza toga svega, ovaj požar može interpretirati kao znak ili konačnog kraja jedne civilizacije na tom mjestu ili možda kao mali potres koji će preokrenuti tendenciju i možda otvoriti novo poglavlje kršćanstva u Francuskoj. Kao kuriozitet koji pokazuje kako Amerikanac, u svemu pa i u ludosti nastoji kopirati sve što vidi u Europi, zabilježeno je da je sutradan u katedrali u New Yorku uhićen neki tip s dva kanistera benzina. Istoga dana, jedan hrvatski medij zapitao se bi li mogao izbiti sličan požar i u zagrebačkoj katedrali, svjedočeći i o našoj nesvjesnoj potrebi da se kopira pariška moda. Što Japanci kažu na sve to, još nije poznato.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr/vecernji.hr