Prošli tjedan održano je deseto ročište na suđenju bivšim pripadnicima jugoslavenske i hrvatske tajne službe Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću pred Višim pokrajinskim sudom u Münchenu zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigrantskog političara Stjepana Đurekovića. Posljednji je svjedočio Krunoslav Prates, koji je 2008. osuđen zbog sudjelovanja u ubojstvu Đurekovića. To je bio drugi dan njegovog svjedočenja, a posljednji treći, najavljen je za sutra, u ponedjeljak 24. studenoga.
Prates osuđen na doživotni zatvor, u poziciji je u kojoj može bez posljedica za sebe pričati sudu što hoće. Za obnovu postupka pomoglo bi mu jedino rušenje postupka protiv Mustača i Perkovića i suradnja s njima te sukladno tome podržava priču obrane koja Perkovića stavlja u poziciju jednoga od onih koji je pripremao hrvatsku državu te već tada 1975. godine radio na tome da se podrže demokratske organizacije, a spriječi terorizam u emigraciji. Suradnju s Perkovićem Prates prikazuje kao napor u sprječavanju djelovanja terorističke hrvatske emigracije uz podržavanje organizacija koje su demokratski orijentirane, kakav je bio i Hrvatski narodni odbor (HNO) u kojemu je Prates bio tajnik.
Krunoslav Prates je u svjedočenju rekao da Udba nikada nije ubila nikoga tko nije bio terorist, što je značilo da se nasilno suprotstavljao Jugoslaviji. Brutalno ubijeni hrvatski emigrant Stjepan Đureković nije bio terorist, već je bio pisac, kaže Prates. Dodaje da ne zna je li ga ubila Udba, ali je bio opasan za Jugoslaviju.
Prates je od Perkovića, za kojeg kaže da je simpatičan, dobivao novac za pokriće troškova, no tu je bilo i više novaca, za koje Prates kaže da je upotrebljavao za tiskanje novina hrvatska država i troškove HNO. Dok njegova bivša žena svjedoči kako je Prates slabo zarađivao te je zato ona jako puno radila i zarađivala toliko, da su njih dvoje išli na česta putovanja od Tenerifa, Kanara preko Tunisa, Španjolske i Belgije.
Zanimljivo je čuti što je Prates imao reći o Stjepanu i Damiru Đurekoviću te o braći Branku i Ivanu Jeliću.
Krunoslav Prates je kao student više upravne škole iz Vinkovaca 1971. godine došao u Njemačku gdje ga je primio prvo Branko Jelić koji mu je dao prvi smještaj i posao, a Prates ga je vrlo brzo nakon toga prodao Udbi. Nakon Brankove smrti, i sljedećih godina Prates ostaje u službi kod njegovog brata Ivana Jelića. Nakon 30 godina kod braće Jelić, Prates pred njemačkim sudom o njima nije imao niti jedne lijepe riječi.
Govoreći o brutalno ubijenom Đurekoviću, Prates je ispričao jednu anegdotu u kojoj prepričava kako je Đureković bio toliko uvjeren u uspjeh svojih knjiga da je od njega tražio da napiše pismo Nobelovom komitetu i predloži Đurekovića za Nobelovu nagradu. Perkovića Prates nije obavijestio o tome, jer kaže da nije to smatrao važnim. Istovremeno je sam smatrao knjige groznima, no korisnima za propagandu.
Također je hladnokrvno rekao da sa sinom Stjepana Đurekovića – Damirom nije bio prijatelj, već strogo poslovni suradnik. Iako je Damir, noć nakon brutalnog ubojstva oca, proveo kod Pratesa te su, posvjedočio je Prates tada puno razgovarali i Prates ga je i tješio.
Prates je inzistirao na tome da je imao loš odnos s Đurekovićima i da ih ustvari nije podnosio.
Svjedočenja su mali dio procesa, a spis cijelog slučaja u ovom trenu ima oko 50 tisuća stranica.
Pred Višim pokrajinskim sudom u Münchenu svjedočila je i bivša žena Krunoslava Pratesa Keti Prates te Pratesov brat Hrvoje. Ključno za njihov iskaz je amnezija, a svojim ‘ne sjećanjem’ izludili su sudsko vijeće i sudsku dvoranu te su upozoreni kako zbog lažnog svjedočenja koje je kazneno djelo mogu završiti u zatvoru.
Za suđenje Perkoviću i Mustaču akreditirano je 150 novinara, od kojih je 10-ak iz Hrvatske. Kao problem u praćenju suđenja spominje se to što je suđenje na njemačkom jeziku, a novinarima nije osiguran simultani prijevod sa slušalicama.
Tekst se nastavlja ispod oglasa