U mnoštvu događaja proteklog tjedna svakako je važno, osim obilježavanja 21. obljetnice „ Oluje“ , izricanje presude u Münchenu visokim djelatnicima bivše UDB-e, Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću.
Unatoč izvježbanom „kamenom licu“ kako bi sakrio svoje osjećaje, snimatelj je ipak uočio nervozu i izvjesnu nesigurnost, naročito kod Josipa Perkovića. Presuda je ipak bila očekivana, optuženici su na nju bili spremni, dočim je obrana, očekivano, negirala svaku njihovu odgovornost u ubojstvu Stjepana Đurekovića.
Ulogu glasnogovornika i komentatora cijelog postupka preuzeo je odvjetnik Josipa Perkovića, bivši jugoslavenski zamjenik javnog tužitelja u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, Anto Nobilo.
Izrazio je „zabrinutost za zdravstveno stanje g. Perkovića, s obzirom na njegovu životnu dob“ (71 godina) i naglasio „teške uvjete u zatvorskoj bolnici zbog zatvorenika- ovisnika.“
Gotovo istog datuma, prije 31 godine (02. 08. 1985.) pravnik u mirovini Mirko Sunić, pritvoren je odlukom istražnog suca Stjepana Bakule na Okružnom sudu u Zagrebu, u dobi od 70 godina, i to po članu 131 st. 1 Kaznenog zakona, SFRJ-a, jer je emigrantski časopis „Nova Hrvatska“ objavio nekoliko njegovih članaka. Po odluci suca Ivana Protkovića, Mirko Sunić je osuđen je na 4 godine zatvora.
Zamjenik javnog tužitelja, tada znatno mlađi Anto Nobilo, žalio se na „malu kaznu“ i tražio veću kaznu za Mirko Sunića. Mirko Sunić otpušten je iz zatvora Lepoglava nakon punog odsluženja kazne, u studenom 1988. godine.
Zamjenik javnog tužitelja Anto Nobilo tada nije uzeo u obzir dob i zdravstveno stanje Mirka Sunića, uvjete njegov pritvora u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, uvjete zatvora u Lepoglavi i profil ostalih osuđenika s kojima je M. Sunić dijelio prostor. (U Lepoglavi je dijelio ćeliju sa silovateljem vlastite kćeri!)
Slična, čak i daleko gora iskustva dijele svi bivši hrvatski politički zatvorenici u komunističkoj Jugoslaviji, koji, kada se veće toliko spominje „lustracija“ , najprije traže istinu o svojim bivšim progoniteljima i mučiteljima. Traže javnu objavu njihovih imena, njihov profesionalni status u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji, imena njihovih nalogodavaca, kao i njihov sadašni profesionalno- financijski status, i finacijski status njihove djece.
Hrvatski politički stradalnici i njihove obitelji, u ovih 25 godina hrvatske samostalnosti, nikada nisu tražili osvetu, već samo istinu o ljudima koji su bili u sustavu UDB-e. Zla i štete počinjene nad hrvatskim narodom za vrijeme komunizma i njihovog sudjelovanja u represivnom komunističkom aparatu, glavni su uzrok političko, ekonomske i moralne krize u modernoj Hrvatskoj.
Uvredljiva je izjava bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića, kada on izjavljuje da bi javna objava popisa djelatnika i suradnika UDB-e destabilizirala Hrvatsku. Istina nikada ne može destabilizirati Hrvatsku – istina može Hrvatsku ojačati i spriječiti daljnje ideološke podjele i neutemeljene špekulacije. Skrivanje istine o udbaškom-komunističkom teroru u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji, također deformira sliku Hrvatske u inozemstvu — to već više od 20 godina.
