Ovih će dana u Sloveniji početi premještanje žrtava masovnog zločina u rudniku Barbarin rov u Hudoj jami kod Laškoga, potvrdila je u razgovoru za Slovensku televiziju Dragica Bac iz ministarstva za rad i socijalnu politiku.
Vlada je za to osigurala 800.000 eura s ciljem da se izvrši dostojan pokop svih žrtava kako bi se zatvorilo to bolno poglavlje, kazala je Bac.
Projekt izmještanja i pokopa oko tri tisuće ubijenih iz rudnika na mariborsko groblje Dobrava, gdje se nalazi “park sjećanja” za ubijene u poratnim likvidacijama vojnika “poraženih vojski” i civila, potrajat će do kraja iduće godine. Na novom mariborskom groblju Dobrava gdje također leže i mnoge žrtve “križnog puta” već je prije desetak godina postavljen spomenik s napisom “Mrtvima u spomen, živima u opomenu”.
“Cijela je Slovenija posuta kostima ubijenih”, kazala je Bac u razgovoru za Slovensku televiziju, podsjetivši na skoro 600 do sada evidentiranih masovnih grobnica iz tog perioda širom zemlje.
U zapuštenom rudniku blizu Celja u ožujku 2009. godine otkrivena su mumificirana tijela 432 žrtve u više slojeva, a povjesničari po visini slojeva u susjednoj rudarskoj jami vjeruju da je u njoj još 2200 do 2500 ubijenih, pa će i njihovi posmrtni ostatci biti iskopani i prebačeni u Maribor gdje je u šumi kod Tezna još veće poratno stratište, u kojemu je ubijeno i mnogo hrvatskih žrtava u proljeće i ljeto 1945., pri završetku ratnih operacija.
Otkrivanje žrtava Hude jame u 2009. godini izazvalo je u Sloveniji i širem međunarodnom okruženju svojevrstan šok – iako se za lokacije stratišta i ranije znalo, ali se o tome šutjelo – zbog toga jer su žrtve bile brižno sakrivene iza sedam betonskih, željeznih i glinenih pregrada, kako zločin ne bi dospio u javnost.
“Kad sam toga dana došao u Hudu jamu i pogledao užasan prizor, zaplakao sam”, kaže dr. Mitja Ferenc, povjesničar s Filozofskog fakulteta u Ljubljani koji je vodio vladin projekt sondiranja i otkapanja žrtava u nekoliko stotina masovnih grobnica.
Suočavanje s prošlošću još nije završeno
On ne smatra da je suočavanje s prošlošću još završeno i upozorava da do dostojnog pokapanja žrtava dolazi prekasno jer država nije osiguravala dosta sredstava i potpore istraživačima i svom povjerenstvu za tzv. “prešućene grobove”.
S njiim se ne slaže povjesničar Jože Dežman koji je tu komisiju vodio i smatra da je Huda jama na Slovence imala katarzični učinak za suočavanje s prošlošću.
“Od Hude jame prije šest godina mnogo se toga dogodilo, došlo je do plodotvornog dijaloga o tom problemu”, kazao je Dežman za Slovensku televiziju.
“Šest godina nije mnogo, reakcijsko vrijeme nije bilo kraće niti u drugim društvima koja su suočena sa zločinačkim dijelom svoje povijesti”, kazao je Dežman.
Iako neke civilne udruge smatraju da bi žrtve Hude jame trebale ostati i biti dostojno pokopane tamo gdje su i umrle, njihov pokop u Mariboru prihvaćen je od strane vlade i šire javnosti zbog bojazni da bi se Huda jama mogla pretvoriti u svojevrstan “antikomunistički muzej” koji bi zlorabila dnevna politika. Osim toga, Ferenc upozorava da se od kosturnice u samoj Hudoj jami odustalo jer su tijela žrtava većim dijelom mumificirana, pa ih je potrebno pokopati na klasičan način, za što na stratištu nema odgovarajućih uvjeta.
> Nakon filma ‘Neprijatelj naroda’: Huda jama – Hrvatska nije ni tražila posmrtne ostatke
Prema istraživanjima slovenskih povjesničara, navela je u svom prilogu Slovenska televizija, za likvidacije na potezu od Laškoga do Hrastnika u tom dijelu Slovenije bila je zadužena lokalna organizacija KNOJ-a u koju je bilo uključeno nekoliko stotina pripadnika partizana i njihovih simpatizera, a postrojbu je vodio i likvidacije koordinirao Konrad Pevec, rudarski radnik koji je kasnije postao direktor rudnika Laško, a organizirao je i akciju zatvaranja svih ulaza u rudnik Barbarin rov, kako bi se tragovi zločina prikrili.
Smrt u užasnim okolnostima
Žrtve su, kazuju povjesničari i očevici, pred rudnik dovođene kamionima, morale su sa sebe skinuti odjeću, a kasnije nakon ulaska u rudnik na mjesto gdje će poginuti i obuću. Ubijani su uglavnom mecima u glavu, a oni koji su se opirali ili odbili izuti također i hladnim tupim oružjem, uglavnom rudarskim čekićima.
Među njima je bilo i žena i djece, a dio žrtava ostavljen je živ ili ranjen da umre u užasnim okolnostima, što je pokazao i raspored žrtava nakon otkopa jer je bilo očito da su neke od njih došle do prve pregrade, pokušavajući izaći na slobodu, te tamo morale stati i umrijeti.
Ubojice i nalogodavci poznati
Iako su mnoga od imena izvršitelja zločina i naredbodavaca poznata, nitko zbog zločina u Hudoj jami nije bio optužen niti nakon osamostaljivanja Slovenije i otkrivanja masovnih ubojstava u poratnom periodu na njenom tlu, a najveći dio počinitelja i naredbodavaca danas je mrtav, navode povjesničari i istraživači tog povijesnog razdoblja.
Neki od njih zato sumnjaju da je još uvijek moguća lustracija tog povijesnog razdoblja ili ideološko pomirenje nakon podjela iz Drugog svjetskog rata, ali i pravo suočavanje s traumatičnom prošlošću.
Ona često i danas progoni Slovence, često uklopljena u povijesne polemike i dnevni politički diskurs.
