Hrvatska javnost mora biti upoznata sa svim zločinima Titove komunističke vlasti iz više razloga, a dva najvažnija su: pokop i pijetet prema ubijenima i otkrivanje imena nalogodavaca i izvršitelja, a ako su još živi i procesuiranje zločinaca.
Ovo je jedno od najpotresnijih svjedočanstava o ubijanje djece i žena u mjestima Radovljica i Crnogrob.
Radovljica je grad i središte istoimene općine u sjevernoj Sloveniji u blizini granice sa Austrijom, 193 kilometra udaljen od Zagreba. Grad pripada pokrajini Gorenjskoj i statističkoj regiji Gorenjskoj.
Crngrob je naselje u slovenskoj Općini Škofji Loki. Ovo maleno mjesto se nalazi svega 22 km od glavnog grada Slovenije Ljubljane, a 171 kilometar od Zagreba. Malo mjesto simboličnog imena crni grob, prije 68 godine uistinu je za mnoge Hrvate postao crni grob, zadnja postaja njihovog životnog križnog puta.
Djeca su bila vezana žicom, ubijana i bacana u jame. Žene su bile skidane do gola, mučene i ubijane. Među ženama bilo je bolničarki i časnih sestara. Dobar dio žrtava je zatučen na živo kolcima, sjekirama i krampovima.
Hrvati su bježali su prema zapadu sa većom željezničkom kompozicijom (polmanov) od oko 30 vagona. Do ljubljanskog kolodvora stigli su 5.svibnja, gdje su čekali dva dana. Željezničari ih nisu pustili dalje sa izgovorom da je pruga zauzeta sa njemačkom vojskom. Isto tako nisu dozvolili otputovati željezničkoj kompoziciji slovenskih domobrana. Kasnije se je utvrdilo, da su to zapravo bili simpatizeri komunista i „Osvobodilne fronte“, koji su to namjerno radili. Obje kompozicije su bile puštene dalje pred večer tek 8. svibnja.
Svjedočanstvo Reze Župan: ubijanje Hrvata kolcima
Hrvatska kompozicija je bila 9. svibnja zaustavljena kod Jesenica, kao i slovenska domobranska kompozicija sa ranjenicima kod Radovljice od partizanske strane. Sve izbjeglice dočekala je jednaka sudbina – smrt.
Sudbinu Hrvata opisala gosp. Reza Župan iz Radovljice objavljeno u knjizi „Tudi mi smo umrli za domovino“ (izdane 2000.) Franca Perme: „Hrvatska kompozicija, koja je bila zaustavljena kod Jesenica bila je vraćena na željezničku stanicu u Radovljici na sporedni kolosjek. U toj kompoziciji je bilo oko 2.000 civila: muškaraca, žena i djece. Postrojili su ih u kolonu te su ih od željezničke postaje uz tračnice gonili po sadašnji cesti zvanoj “Cesta svobode”, preko Linhartovog trga u vojarnu. To sam vidjela jer sam stanovala na suprotnoj strani željezničke postaje kod gosp. Anice Mulej. Prvo noć oko deset sati (to je bilo 15.svibnja) gonili su ih po šest vezanih žicom. Na željezničkoj postaji vlak je stalno fućkao, mislila sam, da će ih negdje vlakom odvesti. Gonili su ih u šumu kod Pograda („Pusti grad“ ili pod Baterjem) te su ih tamo sa kolcima potukli a onda su još na njih bacali ručne bombe da bi ih do kraja pobili sve. Zbog blizine se sve to dobro čulo. Druga grupa odlazila je oko pola noći, treća grupa pa oko dva sata iza pola noći. Svi su bili vezani žicom ali su dvojica ipak uspjela pobjeći. Uhvatili su ih te ih ubili, vidjela sam ih kako leže u gnoju kod Kovača“.
Mučenje i ubijanje djece povezanih žicom
„Drugi dan je vlak isto tako fućkao te su oko deset sati opet gonili žicom vezanu djecu. Bio je to strašno vidjeti. Udarali su ih puškama te ih još udarali nogama. Srce mi stalo te sam jedno vrijeme bila kao kamen. Pod mojim prozorom su vikali: Jože doni nam i ti pomagati ! Taj Jože je bio moj muž ali taj trenutak nije bio kod kuće, jer bio na straži kod gošarjev (gorenjski naziv za partizane – šumski ljudi !). Oko pola noći opet sam vidjela djecu vezanu žicom u koloni. Oko tri pred jutro ženska kolona. Sve su bile jednako obučene, moguće da su to bile bolničarke ili pak redovnice, u tami se nije moglo točno prepoznati. Prije likvidacije su ih skidali. U tom zločinu sudjelovali su i domaći ljudi iz Radovljice. Žene tih krvnika još su dugo nosile krznene kapute, kćerke ogrlice, naušnice i drugu zlatninu. Govorilo se je, da su to hrvatski Boržuji i ljudi iz NDH vlade. Kada su prirodne jame napunili sa žrtvama, ostale njih oko 300 naložili su vagone te ih odvezli u Škofjo Loko gdje su ih kod Crngroba pobili.“
Crnogrob – skidanje žrtava do gola i ubijanje sjekirama i krampovima
Ubijanje Hrvata na Crnogrobu počelo je 24. svibnja 1945. Domaćine – seljane zatvorili su u njihove podrume. Jedna djevojčica Marija Jamnik uspjela se sakriti u drvarnicu, te je ispričala što je vidjela tada: „Žrtve su u koloni vodili skinute do gola i vezane po dvoje, odvojeno muškarce i žene ali djece tad nije tu bilo. Ubijati su počeli prije podneva pa sve do večeri. Krikovi žrtava bili su strašni. Ubijali su ih krampovima ili sjekirama. Pucnjevi su se rijetko ćuli. Bio je to prizor, kojeg ne mogu nikako zaboraviti i još danas mi ne dozvoljava miran san. U koloni mučenika je bila i jedna starica. Pomagale su joj dvije mlade žene, možda su bile njene kćeri. Sve su bile skoro gole povezane zajedno. Partizan ih je puškom udarao u rebra i tjerao na stratište“.
Slovensko društvo Društvo za ureditev zamolčanih grobov je tim mučenicima postavilo 5 križeva te ih je na „Binkovški ponedeljek“ – Duhovni ponedjeljak 2000.g., se na dostojan katolički običaj pokopalo. Gore zapisano je svjedočenje kako je završio cijeli transport Hrvata u Sloveniji. Ova tragična sudbina je zapisana u knjizi Tudi mi smo umrli za domovino, koja je prevedena na talijanski jezik pod naslovom „Anche noi siano mort per la Patreia“
U baraci na željezničkoj postaji ostalo je oko 40 djece. Odvezli su ih preko Škofje Loke na Crni vrh te pobili tu djecu u Habjanovem ili Andrejčkovem breznu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa