Angela Merkel zaslužila je dostojanstveniji politički kraj. Izbor između časnog odlaska i tužnog, čak ponižavajućeg o(p)stanka bio je u njezinim rukama. Optimalan trenutak bio je prije dvije godine, uoči posljednjih parlamentarnih izbora u Njemačkoj. Nakon debakla njezine politike otvorenih vrata, koja je obilježila Europu od 2015. do danas i nametnula se kao glavni politički problem i prijepor, racionalno je bilo odustati od utrke za još jedan, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
Priznajem da sam od Merkel i očekivala takav potez. No i kod najracionalnijih u politici često je javlja onaj isti problem koji je u svojoj svevremenskoj ljubavnoj šansoni “Treba znati” (Il faut savoir) opjevao Charles Aznavour: “… treba znati kada je najbolje ustati od stola… trebalo bi znati, ma koliko stoji, sačuvati ponos, onaj što preosta, i usprkos svemu, prijatelji moji, zauvijek otići, znati da je dosta.”
Bilo mi je žao gledati donedavno stamenu kancelarku pod medijskom lupom, kako propituju zašto se već drugi put u desetak dana tako nekontrolirano tresla usred svojih protokolarnih dužnosti, na oproštajnom domjenku svoje ministrice. Kada joj se to dogodilo desetak dana ranije, u protokolu uz ukrajinskog predsjednika V. Zelenskog, iz njezina su ureda objašnjavali da je sve u redu, samo kancelarka nije popila dovoljno vode… Ovaj put nije mogla uzeti ponuđenu čašu.
Koliko se god u protekle četiri godine nisam slagala s politikom otvorenih vrata, nametanja neoliberalnih svjetonazorskih koncepata i nametanja koncepta europske naddržave, koju je provodila kancelarka Merkel, nije mi drago vidjeti tako slabu i uzdrmanu Europu, odnosno EU. A njemačka kancelarka jest personifikacija i lakmus-papir ne samo njemačke, već i europske snage. Bez jake Njemačke nema jake Europske unije (i još k tome uz UK u Brexitu), nema tko u ovom razdoblju redefiniranja dosadašnjeg i stvaranja temelja novog svjetskog poretka u ime Europe parirati snažnima: SAD-u, Kini, Rusiji. Pa i uzdrmanoj Erdoganovoj Turskoj. Kroz politiku otvorenih vrata, koja se više ne daju zatvoriti, čak je i Erdogan pobijedio Merkel.
Njezin francuski miljenik iz neoliberalnog političkog spektra Emmanuel Macron, čiji je predsjednički izbor potajno poticala nasuprot republikanskom kandidatu iz “obitelji pučana” F. Fillonu i upustila se s njime u ostvarenje koncepta naddržavne Europske unije, uputio joj je prije Osake otvoreni otrovni prijedlog – da ona preuzme mjesto predsjednice Europske komisije.
Angela Merkel jako slaba dolazi na nedjeljnu bruxellesku večeru. Nema više auru političke moći i ni jednu pobjedničku kartu u rukama: ni u Berlinu, ni u Bruxellesu. Sličan je to položaj onome u kojem je Andrej Plenković u Hrvatskoj. Ali on još može naučiti od svoje omiljene kancelarke – koliko je važno znati otići na kraju. I poslušati Charlesa Aznavoura. U originalu, kao pravi poliglot.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
