„Truli Zapad“ – uzrečica je, koju smo često znali čuti u doba socijalizma. Partijski kreatori naše svijetle budućnosti rado su je koristili s ciljem opravdavanja svojih promašenih ekonomskih politika i ocrnjivanja kapitalističkog (tržišnog) modela društvenog razvoja. Međutim, negirala ih je, a njihove namjere razotkrivala jedna jednostavna činjenica: mase radnog naroda (po)tražile su životnu sreću upravo na „trulom Zapadu“, ne mareći previše za puna usta parola o jednakosti i bratstvu, i lažna obećanja u bolje sutra koje samo što nije došlo, piše geopolitika.news
Međutim, vremena su se od tada dramatično promijenila, pa Zapad sada sve više počinje sličiti nekadašnjem Istoku. Kako po modelu poimanja demokracije i ideologije koje sve češće poprimaju obrise sovjetske narodne demokracije koja se ideološki modelirala, a onda, kao obligatorna svima nametala u skladu s partijskim direktivama (sve što je izvan toga proglašavano je kontrarevolucijom, reakcionarstvom, fašizmom i čime sve ne (paralela s nedavnim talijanskim izborima uopće nije slučajna), tako i po naglom osiromašenju stanovništva.
Kapital iz Njemačke bježi u SAD – promašene “zelene politike” EU
Na Zapadu upravo svjedočimo rekordnom rastu inflacije, de-industrijalizaciji, ubrzanom rastu nezaposlenost, padu burzi, širenju prosvjeda uz realnu mogućnost njihovog prerastanja u nerede za što se pojedine vlade, poput one njemačke, već ubrzano pripremaju. Iz Europe kapital bježi u SAD, a skupa s njim i stručnjaci, inženjeri, …. Preko Atlantika njemački kemijski div BASF prebacuje 25 mlrd. dolara, Mercedes tvornicu akumulatora, Volkswagen dio svoje proizvodnje automobila – najviše zbog visokih cijena energije. I sve to dok Josep Borrell priča bajke o europskom rajskom vrtu i okolnoj džungli, ne uviđajući kaos koji je već stigao, kao i sjenu velikog rata koja se nadvila nad kontinent.
Energetska kriza sve je to najvećim dijelom i prouzročila. Nedovoljno promišljene strategije oko zelene tranzicije sada dolaze na naplatu, dinamizirane oštrom geopolitičkom borbom Zapada s Rusijom koja energetiku nedvojbeno koristi kao svoje moćno oružje. Ali ne zato što je to htjela, već zato što je na to bila primorana nakon uvođenja oštrih proturuskih sankcija zbog njenog rata u Ukrajini i, uostalom, odluke same EU da se u potpunosti odrekne ruske nafte i ugljena, a plina postupno (to se otvoreno najavljivalo i prije ruske vojne intervencije). Ovo zadnje definitivno je ubrzano nedavnim eksplozijama na plinovodima Sjeverni tok, što je predstavljalo završni udarac na stratešku energetsku infrastrukturu EU bez koje ona postaje posve ovisna o nestabilnim izvorima koji trebaju biti alternativa onim ruskim.
200.000 tvrtki zatvoreno u Velikoj Britaniji – masovni štrajkovi
Gotovo nestvarne slike stižu ovih dana i iz Velike Britanije, zemlje koju upravo proždire njen vlastiti ego tj. želja njenih elita za veličinom koje već odavno nema – s propašću kolonijalne vladavine.
U toj je zemlji ove godine zatvoreno nevjerojatnih više od 200 000 tvrtki, prosvjedi nezadovoljnih Britanaca jačaju, u subotu im se priključio i masovni štrajk željezničara, a tek izabrana premijerka Liz Truss suočava se s realnom mogućnosti da bude detronizirana zbog loših ekonomskih i poreznih poteza koji su samo ubrzali krizu.
Gotovo da i nema britanskog medija koji ne prognozira premijerkin skori pad (prema zakonu, ne može pasti prije isteka prve godine mandata ali je mogu skinuti s čela stranke i primorati na ostavku), rejting joj je na nevjerojatnih svega 15%, a ono što vladajuće još više brine je pad popularnosti Konzervativne stranke na ispod 30 posto, dok laburisti imaju čak 20-ak posto veću popularnost što se nije dogodilo već desetljećima.
Crne progonze za Zapad
Američki Bloomberg je još 25. rujna, kada je stanje bilo kudikamo povoljnije, napisao kako je „zapad na rubu najgore krize od 1949“. Zapadne središnje banke podižu kamatne stope u pokušaju da zaustave visoku inflaciju, što uzrokuje kolaps državnih obveznica. “Tržišta državnih obveznica diljem svijeta na rubu su najgoreg učinka od 1949. godine, kada je Europa bila u ruševinama oporavljajući se od Drugog svjetskog rata”, kažu stručnjaci iz Bank of America, a prenosi američki medij.
Ali dok „truli Zapad“ uistinu ne postane trul, a Istok „ne procvate“ u svom punom sjaju, mi ćemo se okrenuti globalnoj geopolitici (iako je i gore navedeno itekako njezin sastavni dio) gdje se i dalje događaju šokovi i nevjerojatni obrati.
Jedan od najvećih je slijedeći.
OPEC-ov šamar SAD-u i Bidenu
Ne tako davno svjedočili smo posjetu američkog predsjednika Joe Bidena Saudijskoj Arabiji i njegovom mučnom susretu s prijestolonasljednikom Muhammedom bin-Salmanom, kojeg je, svojedobno, proglašavao gotovo pa „ubojicom“ i „krvavim diktatorom“ (likvidacija saudijskog disidenta Kashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu, u listopadu 2018.), kada je molio za povećanje proizvodnje nafte s ciljem pada njenih cijena i stabilizacije energetskog tržišta u SAD-u, ali i smanjenja ruskih prihoda od prodaje nafte kojima financira rat u Ukrajini.
Tada je većina analitičara konstatirala da je Biden u Rijadu dobio „veliko ništa“ – obećanje o simboličnom povećanju proizvodnje, a i ono samo kratkotrajno.
Ali ono što se dogodilo prošli tjedan, vezano uz ovu temu, predstavlja pravi šok za sve i ukazuje koliko se brzo mijenja svijet i koliko u njemu ubrzano pada utjecaj Amerike, neovisno o tome što je on još uvijek jak.
Naime, kako je izvijestio CNN 4. listopada, Bijelu kuću je „zahvatila panika“ zbog namjere formata OPEC+ da smanji proizvodnju nafte za milijun barela dnevno, a odluka o tome trebala se donijeti idući dan u Beču, na sastanku u sjedištu OPEC-a.
Britanski The Financial Times isti dan pisao je slijedeće: “Ovo je najveće smanjenje od početka pandemije koronavirusa“, i dodao kako bi takav potez mogao povećati cijenu energije i dovesti do razdora sa SAD-om u vrijeme dok Biden pokušava smanjiti cijene goriva uoči izbora za Kongres koji će se održati već sljedećeg mjeseca.
CNN: Ovo je potpuna katastrofa i neprijateljski čin OPEC-a
CNN je naveo: “Tijekom proteklih nekoliko dana, visoki dužnosnici u energetskoj, gospodarskoj i međunarodnoj sferi (Bidenove administracije) angažirani su u lobiranju kod svojih inozemnih kolega u bliskoistočnim savezničkim državama, uključujući Kuvajt, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate, kako bi glasovali protiv smanjenja proizvodnje nafte.” CNN dakje kaže kako je došao u posjed snimki s ključnim porukama Bidenove administracije, gdje je prijetnja smanjenjem proizvodnje nafte okarakterizirana kao “potpuna katastrofa” i “neprijateljski čin”. “Važno je da svi shvate koliko su visoki ulozi sada”, citirao je CNN svoj izvor, dok je drugi sugovornik okarakterizirao raspoloženje u Bijeloj kući kao “paniku”.
I onda se, dok su svi s nestrpljenjem čekali vijesti iz Beča, dogodilo slijedeće: OPEC+ je odlučio ne smanjiti proizvodnju nafte za milijun barela, već za dva!
Dakle, ništa nisu pomogla snažna američka lobiranja. Od članica OPEC+ niti jedna jedina nije glasala protiv ovog prijedloga. Ne samo Rusija (očekivano) i ključne arapske zemlje koje su to s Moskvom i potaknule, već i Kazahstan, Azerbajdžan, Meksiko, Malezija, Brunei, Angola, i još deseci drugih zemalja članica OPEC+ formata.
Bidenova administracija sve je ovo proglasila „agresijom na američku ekonomiju ali i na siromašni svijet“ te najavila osvetu kroz poteze u Kongresu (ne zna se još kakvi će biti). Verbalni rat između Washingtona i Rijada upravo se zahuktava.
Saudijci ponizili Reuters – stvaranje moćnog “arapskog svijeta” odvojenog od utjecaja SAD-a
Svi znamo što je Reuters, kakav je njegov utjecaj ne samo u sferi medija, i koliko ga poštivaju svjetski političari svih profila. Ali ono što je na medijskoj konferenciji nakon sastanka u Beču učinio saudijski ministar ekonomije princ Abdulaziz bin Salman Al Saud novinaru te britanske agencije izazvalo je pravi šok i odjek diljem svijeta. Naime, novinar je želio postaviti pitanje saudijskom ministru ali u tome nije uspio jer je odmah bio doslovno „sasječen“.
„Ja sam s vama razgovarao 25 minuta u Dubaiju i objašnjavao zašto se Saudijska Arabija protivi manipulaciji cijenama nafte, a vi ste sve preokrenuli. Vi ste izabrali fantomski saudijski izvor, „žuti izvor“… Postoje pitanja. Adresirajte ih drugima. Ja neću razgovarati s Reutersom dok vi ne budete uvažavali takve izvore kao što je ministar energetike koji zastupa stavove saudijske vlade.“
To je i najbolji pokazatelj politike Rijada (ali i svih ključnih arapskih zemalja koje sada slijede njega a ne Washington) prema vlastitoj samostalnosti ne samo u donošenju ključnih odluka iz energetskog sektora koje je po njih i najvažnije.
Arapske zaljevske monarhije ovim potvrđuju ono što već dugo lebdi u zraku – stvaraju svoj vlastiti „arapski svijet“, kao novi globalni (i financijski vrlo moćni) centar multipolarnog svijeta koji se upravo stvara i što je više nemoguće zaustaviti.
Što se događa sa Zelenskim?
Nešto se čudno događa s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim. Nedavno je, doslovno na ulici, na postavljenom drvenom stolu, skupa s ministrom obrane i šefom parlamenta (sva tri u vojnim odorama) pred kamerama potpisao zahtjev za ubrzani prijam Ukrajine u NATO savez. Iako se obično govori da Zelenski ne čini ništa bez znanja i dozvole Washingtona, ova je odluka, čini se, iznenadila sve i očito je donijeta pod pritiskom emocija s obzirom kako je isti dan Putin s čelnicima jugoistočnih regija Ukrajine potpisao ugovor o njihovom prijamu u sastav Ruske Federacije.
Bilo kako bilo, reakcija ključnih čimbenika NATO saveza bila je brza i po Kijev negativna i svela se na to, kako za ovako nešto još nije vrijeme (što je i logično, Ukrajina je država u ratu, nema konačno riješeno granično pitanje sa susjedima što su sve ključni elementi za (ne)ulazak u NATO) i o tome su jasno dali do znanja i glavni tajnik Jens Stoltenberg i sam Biden. Od svih zemalja članica, za ulazak Ukrajine u NATO izjasnile su se samo Poljska, baltičke države, Češka, Rumunjska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija. Ako izuzmemo, eventualno, Poljsku, Češku i Rumunjsku, teško tu možemo govoriti o nekim „teškašima“ unutar NATO-a.
Je li Zelenski počeo previše solirati po kriterijima Washingtona?
Već 6. listopada Zelenski ponovo maksimalno diže tenzije, kada je tijekom virtualne konferencije u think tanku “Loewy Institute” u Australiji pozvao Zapad na izvršenje „preventivnog udara“ na Rusiju prije nego što ona pokrene svoj nuklearni napad. Također je kazao kako ne vidi mogućnost diplomatskog rješavanja sukoba u Ukrajini i da je potrebno “nanijeti vojni poraz ruskoj strani”.
Ova je izjava odmah izazvala burne reakcije u smislu da ukrajinski vođa zagovara preventivni nuklearni napad, pa je njegov prevoditelj morao pojasniti kako on nije mislio na nuklearni napad, a odmah potom savjetnici Zelenskog reagirali su priopćenjem kako on nije mislio ni na napad, već na „preventivne akcije“ i da je sve ostalo oko toga izrečeno „fake“.
Na što god Zelenski stvarno mislio, prema pojedinim konzervativnim američkim analitičarima, počeo je previše „solirati“ i gubiti osjećaj za „kočnice“, što u neugodni položaj stavlja Washington kao njegovog mentora i sponzora, i počinje mu praviti probleme. Jer Washington, iako otvoreno podupire Kijev – politički, vojno i financijski, i na to poziva čitavi svijet, postojano ponavlja tezu kako SAD nisu uključene u ukrajinski sukob tj. u ono, za što ih ruska strana posljednje vrijeme učestalo optužuje na najvišim institucionalnim razinama.
Radikalizacija odnosa Rusije i SAD-a
Jedna od neugodnih optužbi takvog tipa stigla je 5. listopada nakon sastanka ruskog Vijeća sigurnosti (ne slučajno održanog na Krimu), kada je njegov tajnik Nikolaj Patrušev (jedna od najmoćnijih političkih figura u RF) službeno izjavio kako Sjedinjene Države i NATO vode rat protiv Rusije, a za eksplozije na plinovodima Sjeverni tok optužio je izrijekom SAD, dok je Putin u svom nedavnom govoru na svečanosti prijama ukrajinskih regija u sastav RF kazao kako iz tih diverzija stoje „anglosasi“.
Drugim riječima, odnosi Rusije i SAD-a opasno se radikaliziraju.
(…)
Opasnost od uporabe nuklearnog oružja
Paralelno, raste napetost od eskalacije sukoba i uporabe nuklearnog oružja.
Tako 7. listopada Biden na skupu Demokratske stranke u New Yorku kaže kako prvi put od Hladnog rata i Karipske (Kubanske) krize iz 1962. svijetu prijeti nuklearna kataklizma, pri čemu je okrivio rusko vodstvo i Putina koji se „ne šali kada prijeti uporabom nuklearnog oružja”.
S druge strane, samo dan ranije, na upit novinara je li moguć njegov sastanak s Putinom na predstojećem summitu G20 na indonezijskom otoku Baliju, Biden izjavljuje kako još ne može sa sigurnošću odgovoriti na to pitanje.
Sankcije nisu uništile Rusiju, ali možda jesu EU
Ovo navodim samo zato što je Bijela kuća već davno kazala kako bilo koje sudjelovanje Joe Bidena na nekom forumu gdje će sjediti i Vladimir Putin nije moguće.
Osobno smatram, ako sada i nije moguće bit će u budućnosti.
Jer svi ozbiljni američki analitičari znaju kako od Putinovog pada neće biti ništa i da se Rusija „nekim čudom“ uspjela othrvati golemom sankcijskom udaru koji ju je, prema zamislima pokretača, trebao vrlo brzo „baciti na koljena“, i što je trebalo dovesti do brzog završetka rata u Ukrajini. Ovako su njegove posljedice gospodarski još snažnije udarile po samom Zapadu.
Ugledni britanski medij The Economist prije dva dana piše kako je EU izgubila ekonomski i energetski rat s Rusijom i da joj prijeti recesija, dok se rusko gospodarstvo oporavlja.
Iscrpljivanje Rusije je propalo?
Nakon što je blitz-krieg protiv Putina propao, namjera je bila voditi što duži rat na tlu Ukrajine s ciljem dugoročnog iscrpljivanja ruske vojske i ekonomije, pri čemu NATO treba činit sve da rat ostane u granicama Ukrajine tj. da sukob ne eskalira kroz prerizične poteze Zapada koje bi ga dovele u položaj aktivnog sudionika u sukobu.
Međutim, i ta namjera sada postaje upitna ne samo s pozicije ekonomskih problema i energetske krize, već, još i više, s obzirom na dramatično povećane sigurnosne rizike nakon Putinovih referendumima i posljedičnog pripajanja četiriju ukrajinskih regija u sastav RF. Iako se taj čin na Zapadu službeno odbacuje i smatra nevažećim, a Kijev se ne samo podupire, već i potiče na nastavak napada upravo u tim regijama pod ruskim nadzorom, svima je jasno kako Moskva priprema opsežni vojni odgovor sukladno novonastalom činjeničnom stanju i da je u tu svrhu spremna uporabiti sva moguća sredstva.
SAD, temeljem najnovijih uspjeha ukrajinske vojske na terenu i ruske defanzive, sada potiču Kijev na nastavak napada svim snagama, pri čemu ga pripremaju za pregovore s Moskvom. O tome najbolje svjedoči tekst britanskog The Financial Timesa od 5. listopada pod nazivom „Ukrajina se suočava s kritičnom bitkom na jugu prije zime“ („Ukraine faces critical Battle in the south before Winter, US says“.
Odesa – ključ opstanka jake Ukrajine
U tekstu se navodi kako američki kongresmeni upozoravaju da, ako Ukrajina želi lišiti Rusiju mogućnosti učvršćenja svoje vlasti na jugu zemlje, njoj predstoji najvažnija bitka prije zime. „Pentagon je izjavio da Kijev mora iskoristiti uspjehe na istoku, kako bi odbacio ruske snage koje zauzimaju strateške zone na jugu“. Britanski medij dalje citira Chrisa Murphyja, demokratskog senatora u Odboru za vanjske poslove: „Prava dugoročna katastrofa za Ukrajinu bit će ako joj Rusija zapriječi pristup moru od Mariupolja do Odese. Životna snaga Ukrajine je pristup Odesi, zato im je važno zauzimati napadačku, a ne obrambenu politiku na jugu.“
Naravno, ovo posljednje je itekako točno. Toga su svjesni svi i svi se toga boje. Jer Ukrajina bez Odese i pristupa Crnom moru Zapadu je ustvari nepotrebna.
Zato i ne čudi da se u istom tekstu citiraju i riječi onih američkih zakonodavaca koji govore kako se vojni uspjesi moraju ostvariti i da Ukrajina „mora dobiti još malo teritorija“ za bolju poziciju u predstojećim pregovorima s Moskvom.
Dakle, pregovori o završetku sukoba (a ne dugotrajni iscrpljujući rat) opet su u igri.
Ništa čudno: Putin je „podigao letvicu“ na način da je ostavio Bidenu donošenje konačne odluke: pregovori o budućem statusu Ukrajine ili eskalacija s potpuno nepredvidljivim posljedicama. Je li vrijeme američkog hazarda (vjerovanja da Putin neće ići u nuklearnu eskalaciju jer bi to značilo uništenje svih) uistinu prošlo?
Teško je odgovoriti na to pitanje, najviše zbog spomenutih proturječnih izjava koje nam stižu od strane Zapada.
(Napomena: tekst je napisan za drugi medij još prije terorističkog napada na Krimski most 8. listopada, koji ponovo mijenja „pravila igre“ i vodi u još veću eskalaciju.)
Cijeli tekst pročitajte ovdje
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa