Kad čitam ovaj članak i njemu slične sav se naježim. Naježim, ne znam da li od tuge i žalosti ili bijesa.
Tugujem za ovim žrtvama. One su svojom krvlju i životima dale nemjerljivi doprinos stvaranju Republike Hrvatske. Njima se ne možemo dovoljno zahvaliti ni do kraja svijeta ni vijeka.
Bijesan sam zbog ovih zločina i zbog naše indolentnosti. S jedne strane nabijena nam je glava brigom o prirodnim žrtvama bolesti kao da je svaki od nas kriv za svaku od njih. A s druge strane potpuno nam je zamagljeno sjećanje i empatija za ove žrtve i potpuno smo zanemarili progon počinitelja. To je kao da takve zločince javno pozivamo da čine takve zločine na nama i kao da unaprijed obećajemo oprost. Toga ne bi smjelo biti. Svakom, tko bi samo pomislio da počini kakav zločin na Hrvatu morala bi se slediti krv u žilama od pomisli na odgovor.
