Stvorila se nepotrebna fama oko tih svećenikovih pitanja i podpitanja tijekom ispovijedi, pa se sad i sami svećenici na žalost ustručavaju postavljati ih (kako priznaje sam mons. Koren). Međutim, meni se čini da su ta pitanja jedna tradicionalna praksa koja ima svoj smisao i svrhu. Evo šta je: ispovijed, da bi bila valjana, treba biti potpuna. Ako nije potpuna, onda nije valjana. A što znači potpuna? To znači, reći sve teške grijehe, koliko puta su počinjeni, kao i okolnosti koje možebitno mijenjaju njihovu težinu. Ljudi često izostave potrebne detalje, zato su svećenici starog kova, koji su još vjerovali u sakrament i njegove uvjete, postavljali pitanja. Ovo što kaže mons. Koren, neka čovjek kaže “na način na koji on želi i može”, lijepo je to, ali što ćemo s potpunošću, a onda i valjanošću ispovijedi? Meni se čini da je to danak ‘mekoj civilizaciji’ koju spominje drugi svećenik, danak potencijalno opasan i štetan.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
