Draga Dalija!
Gledao sam Otvoreno i slušajući te, zaboljelo me i srce, i duša. Kažem ti – draga. I obraćam ti se sa – ti. Iz jednostavnog razloga – poznajem te kao dijete, volio sam te kao dijete i uvijek si mi bila draga. Zbog tvojih roditelja.
Žao mi je što su ti propustili reći istinu o svemu što se u Hrvatskoj događalo od 1918. godine (pa i ranije) preko Drugog svjetskog rata i poraća, od ranih devedesetih do danas.
Mislio sam da će ti barem Široka Kula otvoriti oči. Nažalost, ostala si zarobljena u komunističkim i partizanskim pričama.
Ostala si zarobljena u komunističkim i partizanskim lažima, obmanama i prijevarama. Ne želim ti držati predavanja i prodike, ni u snu te ne želim povrijediti. I boli me kad te netko povrijedi. Zato bih ti želio dati samo nekoliko savjeta, u najboljoj namjeri.
Promatraj povijest u kontekstu vremena! Otiđi na Jazovku i pogledaj širinu otvora jame. Otiđi u Macelj i pročitaj što tamo piše. Otiđi u Barbarin rov i pogledaj gdje su, iza jedanaest betonskih ploča, zazidani živi ljudi.
Živi ljudi!
Obiđi još neka stratišta u Sloveniji, pogledaj kosti. Nepregledni redovi kostiju desetaka tisuća žrtava. Na kraju opet otiđi u Široku Kulu. Zapali svijeću i malo razmišljaj. Možda ćeš početi drugačije razmišljati, možda će ti se otvoriti oči.
Pokušaj pronaći kosti ustaških zločina. Draga Dalija, ne ćeš pronaći ništa!
P.S. Volim te i pozdravi Nikolu! On će znati tko ovo piše.
Na dobro ti došla Badnja večer! I svima sretan Božić!
