Hrvatska je visoko uvozno ovisna zemlja. Više nismo vlasnici gotovo ničega. To je počelo davnih devedesetih kad je pretvorba odnosno privatizacija postala sinonim za besprizornu pljačku. Naravno tko je bio bliže oltaru, bio je i bliže Bogu. To su u pravilu bili “bivši” partijaši koji su bili u sprezi s tadašnjim poslovnim bankama koje su isto tako vodili “bivši” partijaši. Oni su kupovali poduzeća i poljoprivredne kombinate s “zerro” novca u džepu. Cilj im nije bio zadržati temeljne djelatnosti tih poduzeća i osuvremeniti proizvodnju već isključivi cilj su bile nekretnine, od lukrativnih zemljišta do zgrada na lukrativnim pozicijama. I umjesto da se to zaustavi ta pljačka se je nesmiljeno nastavila. Primjer je zakon o stečajnim nagodbama (Linić). Uništena su brodogradilišta, a pljačkaši Uljanika primjerice još nisu ni na početku sudskih procesuiranja. Treba li nabrajati što se sve događa u recentno vrijeme.
Danas nam dociraju vrli ekonomisti poput Ljube Jurčića, M. Vedriša. Još samo nedostaje onaj ex ministar Šuker. Oni kao da nisu bili u politici, i kao da su gledali sve “sa strane”!
