Ovome se nema baš što za dodati, možda davni komentar kao prilog.
Prošlo je tridesetak godina, ostarile su udovice izginulih u trudu da omoguće njihovoj djeci dostojanstven život, pomrli su im roditelji i odnijeli tugu i gnjev Bogu na račun. Mi, dionici tih zbivanja, u jurnjavi za osiguranjem egzistencije ili dvoznačnim uspjesima, zaboravili smo i strah i ponos i zajedništvo… Kako inače objasniti da nam državu vode ondašnji dezerteri? Kako objasniti da ova spodoba hvali plenkovića a ne zatvorsku hranu? Kako objasniti da nam ovaj govori u potrebi zabrane “za dom spremni”; da uopće o ičemu govori na hrvatskoj!!! televiziji, a da šuti o okolnostima smrti dr. Šretera? No to je naš problem. Bio bih čak zadovoljan našim zaboravom da se dogodila katarza kod tadašnjih naših protivnika i da naša djeca mogu živjeti u miru jer nisu prošla traume rata.. Ali, neće kardeljev padawan Peđu Mišića nego Milorada. A Milorad neda mir, neda suživot ni ravnopravnost. Izmišlja ugroze da bi tražio privilegije, izjednačava naša polomljena rebra i njihove polomljene palice, traži jednak pijetet za njihove ogrebane pesnice i naše razbijene zube… Mrzi li nas? Ne, niti voli Srbe, njegova ljubav je rezervirana za pupovca milorada i zbog toga je još živa i živahna netrpeljivost o kojoj govori, jer je upravo on hrani i njeguje dok se, tobože, na nju žali. U Hrvatskoj bez netrpeljivosti nestaje pupovac, postaje nepotreban, beznačajan poput svakog drugog zla koje izgubi moć… a srpska manjina prestaje biti manjina s posebnim potrebama. To pupi neće dopustiti, on će ih za svoje probitke žrtvovati dok god ga se sami ne oslobode…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
