Lav sa Soče

Gradonačelnik Knina Marko Jelić feldmaršala Svetozara Borojevića ubraja u velikane “srpskog roda”. Svetozar Borojević je međutim sebe zvao Hrvatom!

Jednom od najvećih hrvatskih časnika svih vremena feldmaršalu Svetozaru Borojeviću, “lavu sa Soče”, Hrvati trebaju zahvaliti što je cijelo vrijeme rata držao liniju prema Talijanima i time praktično omogućio da Hrvatska ima toliko mora koliko danas ima. Ionako kritična situacija 1918. kad su Talijani nadirali na naš teritorij nakon rata, bila bi inače katastrofalna i s nesagledivim posljedicama. Znao se i nakon ulaska Italije u rat u Beču izboriti za taktiku da se front prema Talijanima stvori u Alpama, a ne tek iza njih u nizini, što je bilo presudno.

Nakon rata se taj, po Jeliću “velikan srpskog roda” nije vratio u velikosrpsku kraljevinu, već je 23. svibnja 1920. umro u Klagenfurtu i sahranjen u arkadama bečkog Centralnog groblja u grobu koji je platio hrvatski kralj, bl. Karlo.

U govoru na njegovom sprovodu je dopukovnik Stevo Duić rekao:

“Tijelo feldmaršala baruna Borojevića iz Klagenfurta je preneseno u Beč da ovdje počiva. Njegova hrvatska domovina nije svomu branitelju dopustila povratak. Ovakva tragedija vojničke sudbine očigledno ne može biti potresnija od nemirnoga počinka velikana, koji je posljednje godine svoje snažne službe posvetio obrani svoga naroda i svoje domovinske grude, a jedina mu je krivnja što je ostao vjeran svomu ratnom vođi i Monarhiji.

Vlasti su zabranile spominjanje Borojevićeva imena dok god u hrvatskome i slovenskome narodu prevladava osjećaj ponosnoga sjećanja na herojsku obranu domovinske zemlje, a to se čini beskrajnim čekanjem jer mora biti omiljen dok god žilavo hrvanje za svaki pedalj strašnoga krša bude bez primjera u povijesti ratovanja – odmah je feldmaršal postao omražen zbog nemilosrdnosti i nepopustljivosti s kojima je vodio obranu, a one su bile vođene brigom za svoju domovinu.

U lipnju 1917. – tijekom kriznoga razdoblja obrane na Soči – rekao je feldmaršal jednomu časniku: ‘To što smo zaglavili na ovome Krasu, dijelom je i moja krivnja, jer nisam htio pristati na predaju Trsta te slovenskoga i hrvatskoga područja. Za to me se može prekoriti.’ Sada postavljam pitanje, jesmo li se mogli s tako oskudnim sredstvima tako brzo ponovno dići. Ovaj je eksperiment – nevezano za moju domovinu – teško pao i ostalim austrijskim zemljama.

Hrvatski narod trenutno nije slobodan, nego je i otvoreno opljačkan, jer su mu, časnom i poštenom, Srbi orijentalnim metodama stavili okove, koji će sljedeći put biti uništeni. Tada će doći dan kada će hrvatska domovina svomu velikom sinu otvoriti granicu i primiti ga sa svim počastima koje duguje Pobjedniku sa Soče i svojim vjernim braniteljima.

Danas je austrijski pijetet preminulomu feldmaršalu odan dostojanstvenim sprovodom, a Beč ga je, kao njegova druga domovina, sa zapamćenom vjernosti dostojanstveno preuzeo. Austriji to Hrvati nikad neće zaboraviti. ‘Gubitci su veliki, najčešće se žalim. Sve nacije koje se bore na Soči nose ih ravnopravno i s istim herojstvom; također i Hrvati i Slovenci. Apsurdna je tvrdnja da ja svoje zemljake štedim na štetu drugih nacija. Oni to ne trebaju jer su junaci, isto kao što su bili u Karpatima. Ovdje svi znaju da oni štite svoju domovinu.’“