Zašto se toliko čudimo da Tomašević upravo želi uvući u kreditne obveze (hipoteku) vodoopskrbu i odvodnju, da je plinaru Zagreb pretvorio u tvrtku gubitaša koji ne može opstati? Zar smo zaboravili kako ga je Soroš instalirao i kako su voda i energenti među najvažnijim resursima budućnosti? Ne zaboravimo i onu Schwabovu izreku “Nećete posjedovati ništa ali ćete biti sretni”. Preko zaduženja i hipoteke globalni moćnici će najlakše doći do onih resursa koje žele, koji su vitalni za društvo, kako bi ga lakše kontrolirali. Kad nam sve uzmu onda će nam ga iznajmljivati po cijenama koje oni odrede, bez ikakva utjecaja naroda i tako nas pretvarati u moderno roblje. Nije li sada jasno da sve što Tomašević dotakne propada ili nestaje? Ne vidimo li njegovu veliku sličnost sa Plenkovićem, koji ipak ima malo jaču komunističku potporu, pa samo izgleda nešto sofisticiranije.
Najefikasniji način kontrole društva ili svijeta je instaliranje nesposobnih slugana, koji su bolji poslušnici što manje znaju, što su manje stručni. U Možemo vidimo kako su, od aktivista koji godinama kleče i kmeče po ulicama, svi odreda odjednom postali vrhunski stručnjaci za sve.
