Sinjski partizani, ili antifašisti, kako kaže Milanović, su ubili moga strica, nenaoružanog hrvatskog domobrana, koji je išao obići svoju obitelj u selu trideset kilometara dalje od Sinja. Bio je kriv jer nije imao uniformu kao oni, nije imao kapu kao oni, nije bio antifašist kao oni. Bio je “fašist”, odnosno mobilizirani hrvatski vojnik, suprug i otac petero malodobne djece u kršu i kamenu nedaleko Splita i Sinja. I njegova krivnja je bila tako velika da smo tek 1991. dobili dozvolu da tijelo pokopamo u našemu selu. Imena “pravednika” koji su ubili “fašističkog vojnika” nikada nismo mogli saznati. Kao što ni danas ne možemo saznati imena dičnih “antifašista” iz Sinja, Splita, Makarske i okolice koji su poubijali fratre na Širokom Brijegu i ostale “fašiste” po Hercegovini i Hrvatskoj. Milanović je učio iz krivih bukvara i ponosi se time. A ne bi smio i ne bi trebao.
