Ni u politiku, a pogotovo ne u glazbu

Ne razumijem se ni u sportu, ni u politiku, a pogotovo ne u glazbu. Zato nikako ne mogu pohvatati što se to događa ovih dana.

Dakle, ako sam dobro shvatio…

Reprezentacija osvoji medalju na nekom prvenstvu. Nema što, lijep uspjeh. Moglo bi se momke dočekati i malo proveseliti s njima. Oko toga se svi slažu, nisam vidio da je netko to doveo u pitanje. No, tu počinju problemi.

Oni koji su osvojili medalju imaju svoje želje. Njihova želja spremna je nastupiti. Većina onih koji su navijali za reprezentaciju ima istu želju. Na prvi pogled, sve je jasno.

Ali, vlast u glavnom gradu države čija je reprezentacija osvojila medalju, utjelovljena u liku gradonačelnika, nije spremna udovoljiti želji igrača i navijača. U gradu u kojem se inače u principu može održavati sve.

Pjeva tko hoće, maršira tko hoće, performansira tko hoće, ponosi se tko hoće. Ma sve je u tom gradu dozvoljeno. Skoro sve. Pokoja pjesma i pokoji pjevač ipak nisu.

I tako, izgledalo je kako zbog netolerancije inače silno tolerantnih dočeka neće biti, ali onda uskače državna vlast i preuzima stvari u svoje ruke. Oni su, tako kažu, sušta suprotnost gradskoj vlasti, iako bi se o tome moglo razgovarati.

Koliko čitam, i oni su donedavno bili, blago rečeno, suzdržani prema dotičnom pjevaču. Spominje se čak i nekakvo gašenje mikrofona na jednom drugom dočeku.

Isto tako, kažu bolje upućeni, ta državna vlast preko svojih ministarstava podržava i financira mnoge sadržaje koji su baš po mjeri vlasti glavnog grada, a u suštoj suprotnosti s onime što promovira dotični pjevač.

Na kraju krajeva, kao najveća poluga vlasti u državi mogli su dosad i nešto poduzeti po pitanju ekstremne ljevice i njezinog ‘dejstovanja’, ali i nisu se baš nešto ubili po tom pitanju.

Ali, molim lijepo, s vremena na vrijeme, a uglavnom po potrebi, otkriju oni i tradicionalne vrijednosti. Pa im je tako odnedavno dotični pjevač ponovno mio. Toliko, da mu čak i na koncerte idu.

Ili barem na probe. To je sigurnije. Možeš reći da si bio, za potrebe jednih, i da nisi, za potrebe drugih.

Uglavnom, na kraju balade iz glavnog grada, Možemo! reći kako su obje vlasti učvrstile svoje pozicije i kupile simpatije svog biračkog tijela.

Zagrebačka je dokazala beskompromisan stav prema fašizmu, a državna kako nitko neće dirati domoljublje dok su oni tu.

Toliko je ovo dobro došlo i jednima i drugima, da ima nekih koji kažu kako sve ovo s otkazanim pa ipak vraćenim dočekom uopće nije slučajno. Kao, sve to oni rade u dogovoru. Prema van ljuti neprijatelji, a zapravo jedni drugima namještaju voleje i žive u simbiozi.

No, sve su to naklapanja.

Kako rekoh, ne razumijem se ni u sportu, ni u politiku, a pogotovo ne u glazbu.