Sjetimo se kako je sve počelo. Prvo su ponizno tražili da se poštuje njihova različitost, da ih se prihvati onakve kakvi jesu. Molili su da se ne ulazi u njihove sobe, to je bila njihova privatna stvar u koju nitko ne smije zabadati svoj nos. Njihova skraćenica je tih davnih dana izgledala ponizno i skromno, s tek nekoliko slova. I tad je to, doduše, bilo pomalo nakaradno, ali iz ove današnje perspektive možemo reći kako su to bila lijepa i koliko-toliko normalna vremena.
E, onda je teza o različitosti odbačena. Onda su počeli inzistirati na priči da su jednaki ostalima, iako je svakome s imalo zdravog razuma jasno da nisu. Jednako su vrijedni kao ljudska bića, ali nisu jednaki, kruške nikad ne mogu biti jabuke. U međuvremenu je i skraćenica malo proširena, a oni koji su pozivali da se ne ulazi u njihove sobe i da se poštuje njihova privatnost, počeli su paradirati gradom, na sva zvona propagirati svoje sklonosti i tu svoju privatnost nabijati svima na nos. Isti onaj nos koji se dotad nije smio zabadati u njihovu stvar.
Međutim, u jednom trenutku više nije bilo dosta ni biti jednak, trebalo je postati bolji. Njihov način života počeo se propagirati kao nešto poželjno i napredno, kao nešto bolje u odnosu na tradicionalne oblike života i zajednice. Napredno i progresivno je postalo ključ koji otvara sva vrata. Ljudske kvalitete, sposobnosti i znanja bačeni su u stranu, puno važnije postalo je biti dio tog kruga. Skraćenica je sad već postala toliko duga da ju više glupo i nazivati skraćenicom, a medijska i sve druge kampanje koje pušu u jedra ove ideologije sve teže podnošljive.
Konačno, stigli smo i do završne točke. Oni ponizni koji su u početku samo tražili da se poštuje njihova različitost, prvo su postali jednaki, a onda su proglašeni boljima i naprednijima. Ti ponizni i različiti nedavno su nam na najvećoj mogućoj sceni priredili ‘spektakl’ kojim su jasno pokazali svoje pravo lice. Od one početne privatnosti u skrovitosti svog doma, do javnog ‘performansa’ u Parizu pred milijardama ljudi. I danas nam takvi s tim svojim idejama i vrijednostima ulaze u dječje vrtiće i škole, otvaraju studije na fakultetima.
Dug je to bio put. Da je sve došlo naglo, možda bi se ljudi i osvijestili. Ovako, kad se elementi dodaju postupno, kad se ideologija diskretno nadograđuje, ljudi ni primjećuju što se događa oko njih. Pa onda budu šokirani, kao što su bili zbog scena s otvaranja Olimpijskih igara. A tu zapravo nije bilo ništa šokantno, nego nešto što se moglo očekivati. Osim ako baš niste prespavali posljednjih 20 godina.
Ja zaista više ne znam što se mora dogoditi, pa da ljudi shvate o čemu je riječ. Ako smo već toliko komotni i inertni da se zbog nas samih ne želimo zamarati takvim ‘glupostima’, možda se konačno osvijestimo sad kad se radi o preodgoju djece. Ili ćemo i njih predati bez borbe?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
