Pjesma čitatelja
SVAKOG NEŠTO TIŠTI
Napustit ćeš idilu, svoga rodnog mista,
odlučio si otić, muči te problema trista,
misliš ne treba mi puno, stan i dobra plaća,
još ne kužiš, zašto, se ekipa stara vraća.
I oni otišli su jednom, svakog nešto tišti,
dođe tako neko vrijeme, sve u tebi vrišti,
potegneš taj korak vođen lažnom slikom,
shvatiš, zašto sam u životu uopće vjerovao ikom…
Lagali te kod kuće, moraš učit školu,
lagali u školi, najbolje imati diplomu,
najbolje godine u klupi, misliš sebi se iskupit,
piće, cure, putovanja, dobro auto si kupit.
Kad ono surova realnost, šamar, vrati se u stvarnost,
diploma tamo negdje vrijedi, gdje igru vode neki sijedi,
ovdje prodalo se sve što je imalo cijenu,
što nije loši su igrači bacili u sjenu…
Ništa, pogled u ogledalo, priznaješ sam sebi,
kufer, karta i zbogom, jedino su što slijedi,
pozdravit ćeš oca, poljubit dobru majku,
slagat ćeš sestri, a i voljenom bratu.
Da su te zvali izvana, i da cijene tvoje znanje,
da si stručnjak za nešto, da su vijesti sjajne,
ustvari ideš na blef, netko će te primit,
pa ćeš situaciju tamo, kroz par dana snimit…
Otvori se nešto, prime te za stalno,
ulože u tebe, znaš da nigdje nije bajno,
al’ otiš’o si uspit, podnjet ćeš što god,
da se ne vraćaš bijedan, pa bjež’o si od tog…
I onda procure godine, ko pješčani sat,
fali ti dom, a još više mlađi brat,
pa i sestra je zvala, majka suze često briše,
otac zapali pismo, do čim ga napiše…
Branimir Antić
Tekst se nastavlja ispod oglasa