Rođen sam i živio u selu na 920 metara nadmorske visine. Sva godišnja doba bila su lijepa. Ljeta su bila prekrasna! Sunce je pržilo a u hladovini je bila – milina. Zime su bile malo ružnije, snjegovi veliki, selo bez struje, oskudica i drva, i mrsa.
Tada još nije bilo uličara i plaćenika koji bi o nama brinuli. Nakon Jurjeva, brojali smo umrle. I shvaćali smo to kao – život!
Kad sam, još uvijek kao dijete, doselio u ravničarski dio Hrvatske, sve je bilo drugačije. Ljetni poslovi su se obavljali jutrom od četiri do deset sati. Nakon toga bi se navlačili debeli zastori i zatvarale šarapoljke. Temperaturu nitko nije mjerio a svijet se bojao samo ljetnih suša i oluja.
Još uvijek nije bilo uličara i plaćenika koji bi o nama brinuli.I sve to smo shvaćali kao – život!
A onda je došao Vrli Novi Svijet! Došli su uličari i plaćenici koji su spavali do podne i po najvećoj vrućini odlazili na “jutarnju” kavu. Tamo su dobivali uputstva kako zbunjivati ljude, kako unositi nemir i paniku, kako smišljati spolove i rodove, kako organizirati “konferencije” i kako u ljude unositi strah. Paniku! Beznadnost! I kako spasiti svijet, ako se prepustimo njihovu vodstvu i vođama. Kako se prepustiti užitku i užitcima.
Naravno, ako ih budemo slijepo slijedili. Od vrtića do staračkih domova. I tu do izražaja dolazi ljudska naivnost. I zlu sklona ljudska narav. Prihvaćamo pruženu jabuku i nudimo je jedni drugima. Kao nekad u Edenu.
Malo-pomalo Onaj Drugi sve uzima u svoje ruke. I preuzima kontrolu. Nasjedamo! Kao što smo puno puta u životu nasjeli. I kasnije se kajali.
Zaboravljamo onu: Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice Zemlje! Vratimo se Bogu, i budimo Božji!
P.S. Izbjegavajte Dnevnik!
