Zaključni razgovor

Foto: Fah, Roberta F., commons.wikimedia.org; fotomontaža: Narod.hr

Komentar čitatelja

Što Pupovac i Milanović govore o HOS-ovim simbolima, a što o četnicima i njihovim zločinima?

Hrvati trebaju priznati i prihvatiti istinu da je Hrvatska višegeneracijski projekt. Nacionalnog iscjeljenja neće biti, ako ono ne bude i horizontalno i vertikalno, čitaj ako zanemarimo osjećaj zahvalnosti i prema našim starima.

Kao primjer i ilustraciju jučer sam pisao o hrvatskom vojnom geniju feldmaršalu Svetozaru Borojeviću i njegovoj presudnoj ulozi u obrani hrvatske zemlje i hrvatskog mora u Prvom svjetskom ratu.

Danas spominjem dva velika i časna čovjeka, Dušana Žanka i bl. Ivana Merza:

#####
“O desetoj obljetnici smrti dr. Ivana Merza cijeli peti broj katoličkog časopisa ŽIVOT
bio je posvećen Ivanu Merzu. Magistralni članak i najvrjedniji od svih objavljenih
priloga napisao je prof. Dušan Žanko pod naslovom «Duša dr. Ivana Merza». Prof. D.
Žanko dobro je poznavao Ivana Merza, bio je njegov osobni prijatelj i suradnik. Ovaj
Žankov esej o Merzu jest nešto najljepše što je o Merzu napisano. Oštrinom svoga
duha i zapažanja, živeći katoličku vjeru na istoj valnoj dužini kao i Merz, Žanko je
najdublje prodro u dubine duše svoga prijatelja i suradnika. Lakoća izražavanja,
njegov umjetnički stil katoličkog intelektualca s francuskim utjecajem, te njegova
bogata erudicija omogućile su mu da je u svim nijansama savršeno uspio opisati i
sintetizirati intelektualnu osobnost i duhovnu veličinu budućeg hrvatskog blaženika i
sveca Ivana Merza.” [ivanmerz-hr]

Evo ovdje petog, završnog dijela tog eseja iz 1938. godine:

—–

5. Zaključni razgovor

Dobri, dragi, prijatelju! S najdubljim uzbuđenjem sjećam se tvoga najtežega križa, o
kojem nisi ostavio ni slova na ovoj zemlji, nego si ga cjelovita i od ljudi neviđena
odnio pred Krista Propetoga i za naše otkupljenje – sjećam se tvoje osamljenosti. Sve
tvoje dragovoljne pokore i sve patnje koje si snosio i želio snositi nisu ništa prema
osjećaju osamljenosti kojim si unišao u osjećaj Krista na Maslinskoj gori. Radio si
među nama i za nas, a mi smo bili tvoja pustinja, mi smo iz prikrajka klimali glavama
nad tobom, ne zato što te ne bismo ljubili i cijenili, ne zbog toga što te u zlobi srca
ne bismo htjeli slušati i slijediti, nego zato što smo bili siromašna, nezrela djeca bez
snage da te do dna shvatimo i slijedimo.

Čak smo te se htjeli rješiti, u časovima kušnje, kad nam se činilo da presporo
stizavaš sa svojim Piom u grozničavoj trci našega vremena, u kojem se brzo radi, a
radilo se stvarno o tom što mi za tobom daleko ostadosmo bez tvoga svjetla i bez
tvoje vjere, što nam je časovito bilo gore s tobom nego bez tebe. Ti si vidio da mi
nismo odgojeni za Crkvu i za pasionizam, da se naše staze teško poklapaju s tvojom,
makar se tu i tamo križaju, i nije ti bilo druge, nego ići svojim putem sam, slijedeći
visoki poziv s one strane života i živeći u svjetloj sjeni svoje sudbine.

Kud god si prolazio, osjećalo se da prolaziš sam, jer mi, koliko god smo imali dobru volju, uvjek smo ponešto skrivali pred tobom, zadržavali smo sebi i za sebe, dok si se ti davao sav.

U zore smo te puštali sama da skupa s dobrim ženama prikazuješ Ocu »žrtvu hvale«,
a mi smo dolazili kasnije s bubnjevima i zastavama da nas bolje vide, prepuni sebe i
»organizacijske snage«, koju si ti smatrao tek jednim od sredstava za uspon duha, a
ne ciljem svih moralnih i materijalnih hekatomba.

Kao mladi David s praćkom, ti si se srcem nabacio na strašnog modernoga Golijata,
o kojem moralisti i filozofi govore kao o apokaliptičkoj zvjeri; a u tom srcu bilo je
»snova i akcije« – kako veli Maritain za Psicharija – »snova po nabujalosti neke
unutarnje punine, ne po slabosti razuma; i akcije poput snova«. Nama katolicima si
rekao da samo u nadnaravnom leži tajna naših uspjeha i da se svaka stvar s
atributom »katolička« može da okrene protiv nas ako u njoj nema nadnaravnoga
soka iz misterija ljubavi.

Da odvratiš katastrofu mnogočega s atributom »katoličko«, posegnuo si da objasniš
nadnaravnu jezgru u literaturi, u organizaciji, u socijalnom životu, u ćudorednim
običajima, u crkvenom apostolatu, u politici.

Ali tu te dočekao najteži križ – križ osamljenosti.

I dok si sve ostale križeve nosio kao heroj radosna srca, pod križem osamljenosti u
dva si navrata proplakao. Je li to bio plač poput Isusova nad Jeruzalemom ili odušak
boli Maslinskoga vrta? Je li to bio plač radi nas ili radi tebe? Mi to nikada nećemo
saznati.

Ti si htio slobodu djece Božje. A mi volimo ropstvo naše grupe; htio si da božanske
ideje budu svima spasenje, a mi ih najvećom strašću monopoliziramo; ti si bio
ponizan i velikodušan, a mi smo na sva zvona vješali da smo bolji od drugih i ne
osvrćući se na mudrost Imitacije. »Da i vidiš drugoga, gdje javno griješi ili da čini
grdno zlo, ne bi smio zato misliti da si bolji jer ne znaš kako dugo možeš ostati u
dobru. Svi smo slabi…« (I. 2, 4.); ti si živio za Crkvu, a mi živimo za našu grupu i kao
što si ti naučavao da izvan Crkve nema spasa ni vrijednosti, mi galamimo da izvan
naše grupe i naše tradicije nema ni dobre volje, ni poštena srca, a ako se, Bože
sačuvaj, bjelodano pojavi ne priznajemo ništa i zaobilazimo sve; ti si za neprijatelje i
klevetnike molio prosvjetljenje Duha, a mi smo im krojili osudu i sramotu, nikada siti tuđeg poniženja; tvoj centralni problem je bio poslušnost i služenje, a naš je vlast i
vodstvo, čak i tamo gdje nas ne traže. Mi »uvijek pomišljamo na trijumfe i kako
ćemo na kraju imati pravo«, a ti si »priznao da nije ništa naša zasluga nego da se
pokoravamo istini, koja je pobijedila«.

Dosta, dosta! Čini se, kao da te tjeram od nas, kao da smo dva tuđa i daleka svijeta,
zlobnicima na uhar. Nisam tako mislio, htio sam o desetogodišnjici tvoga odlaska
odati najdublju počast križu tvoje osame i zamoliti te da nam oprostiš svu tvrdoću
srca i tužnu oholost, kojom smo te sa obadvije strane okružili kao Saharom.

Mnogi su me pitali što bi ti da si živ među nama? (Pitanje značajno za obadvije
vojske.) Ne znam u detalje, ali sam siguran da bi u ovom proširenom “ekscesu
beznađa” pojačanom snagom žrtvovao čitavo srce za spas crkvenog autoriteta i da
bi u ovoj strašnoj bezvodnoj pustinji istiskao sve sokove svoga bića za kap ljubavi i
za blagu rosu nesebičnosti, da bi dvostruko pateći od ljudske bijede ipak ili s njom ili
preko nje ostvario samo planove Božje i interese Duha.

To možeš i ovako, iz nevidljiva svijeta, u kojem si živio više nego na zemlji, još dok si
bio vidljiv, pa stoga daj, dobri dragi prijatelju, zaslugom križa tvoje osamljenosti i
tvojih suza da se bez ičijega poniženja i kod nas udomi pravda, mir i jedinstven duh.

—–
#####

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr
Photo: Fah, Roberta F., commons.wikimedia.org; fotomontaža: Narod.hr